Na osnovu i najmanjih promjena na noktima, pomoću ovog jednostavnog tumača pojmova, jednostavno i lahko možete otkriti gdje su vam slabe tačke i od čega bolujete

NERAVNINE - MANJAK VITAMINA B12

- Izražene neravnine sa vidljivim vertikaalnim linijama i nešto tamniji nokti siguran su znak manjka vitamina B12 i gvožđa.

LINIJE - SLABO VARENJE

- Horizontalne linije ukazuju na slabo varenje.

MRLJE - MANJAK KALCIJA

- Bijele mrlje odaju manjak kalcijuma i cinka koji obično izaziva veći unos rafiniranog šećera koji iz organizma izvlači minerale.

DEFORMACIJE - MANJAK PROTEINA

- Povijeni nokti ukazuju na manjak proteina, vitamina C i folne kiseline, zbog njihovog nedovoljnog unosa, ili slabe apsorpcije.

LOMLJIVI NOKTI - MANJAK ŽELJEZA 

- Lomljivost noktiju otkriva manjak gvožđa, vitamina A i kalcijuma, neuravnotežen rad tiroidne žlijezde i bubrega, ili slabi cirkulaciju krvi.
- Pucanje noktiju sa horizontalnim i vertikalnim brazdama odaje nedostatak vitamina B.
- Listanje pokazuje nedovoljan unos tečnosti, nedostatak proteina i hidrohlorne kiseline.
- Izrazito tvrdi nokti ukazuju na bolest bubrega.

Nastajanje bora može se usporiti i ublažiti, ali se ne može spriječiti; one su normalna pojava i nastaju zbog toga što se koža starenjem mijenja, jer elastična vlakna pucaju jedno za drugim. Njeni mišići postaju vlaknasti. Bore se najprije zapažaju kod posebnih izražaja lica (kao "lavlje šapice" oko vanjskih uglova očiju itd.), zatim se kožni nabori produbljuju i postaju trajni

Za odgovor na to pitanje moramo pogledati zbog čega se na koži uopće stvaraju bore. One su posljedica promjena kod kolagena, bjelančevine koja čini vlaknasti dio kože. Kolagen je ono što nas održava kao cjelinu. On predstavlja otprilike jednu trećinu svih tjelesnih bjelančevina i čini oko 70% ukupnog sastava vezivnog tkiva. Mlada koža i vezivno tkivo uglavnom sadrže elastični ili rastvorivi kolagen, koji upija vlagu i može bubriti. Taj neprekidni proces vlaženja i bubrenja mladu elastičnu kožu čini glatkom i mekanom. Ali kao, posljedica izloženosti suncu, pušenja i normalnog procesa starenja, nastaju oksidativna oštećenja kože. Ta oštećenja vrlo su slična hrđi koja izjeda željezo. U ljudskom tijelu taj hemijski proces uzrokuje stvaranje nerastvorivog kolagena, koji je neelastičan i nije u stanju tako dobro upijati vodu i bubriti. S gubitkom elastičnosti i vlažnosti dolazi do stvaranja bora, posebno na dijelovima kože izloženim suncu - na licu, vratu i rukama.

Možete usporiti njihov dolazak

Iako su bore normalna pojava, ipak imate samo one koje ste zaslužili. Ako se čini nemogućim da ih spriječite, onda barem nemojte ubrzati njihovo nastajanje:okanite se neuredna života, pušenja i sunčanja! Izbjegavate li većinu tih grešaka, ne samo što će vam lice ostati duže glatko, nego će vam i zdravlje cvjetati.

Pored medicinske terapije, za liječenje venske tromboze možete koristiti i ljekovito bilje – pirevinu, kantarion, kičicu, hajdučicu

Venska tromboza nastaje zastojem tromba (krvnog ugruška) u veni. Ako se to desi u površinskoj veni, radi se o superficijalnom tromboflebitisu, dok zastoj u dubokoj veni znači da je riječ o dubinskoj venskoj trombozi. Tromboza je uvijek praćena flebitisom, odnosno upalom vene. Ovo oboljenje može nastati usljed koagulacionih poremećaja (poremećaji u zgrušavanju krvi) ili može ukazivati na još neotkrivenu zloćudnu bolest.
Faktori koji doprinose nastanku tromboze su: oštećenje endotela (unutrašnjeg sloja krvnog suda) kateterom, zastoj krvi nakon operativnih zahvata, oralni kontraceptivi, dugotrajno sjedenje sa spuštenim nogama, koje predstavlja rizik i kod zdravih osoba.

SIMPTOMI

Simptomi akutne bolesti razvijaju se u prvih nekoliko sati ili kroz dan-dva. Bolest obično traje nedelju do dvije, a nakon toga se akutni proces smiruje i bol se smanjuje. Ako se radi o superficijalnom tromboflebitisu, zahvaćena vena može da se osjeti pod prstima – zadebljana je,  kvrgava i tvrda. To je znak upalne reakcije uglavnom praćene bolovima, osjetljivošću na dodir, crvenilom i toplotom u bolnom predjelu.

Osjetljivost i bol javljaju se prilikom stajanja i hodanja, a smanjuje se mirovanjem sa obavezno podignutom nogom. Maksimalna bol javlja se prilikom ustajanja sa ispruženom nogom, što se naziva Homanov znak i predstavlja jasan pokazatelj kod dijagnosticiranja.

Hoće li i kada BiH dobiti Banku matičnih stanica - ćelija  (2)

  Bitno je početi....

Vrlo je važno objasniti razliku između korištenja embrionalnih matičnih stanica i matičnih stanica krvi. Embrionalne matične stanice se razvijaju iz oplođene jajne stanice i iz njih nastaju sva tkiva. Uzimaju se nakon nekoliko dioba oplođene jajne stanice, jer je iz njih teorijski moguće dobiti bilo koje tkivo koje je kasnije moguće transplantirati nekom oboljelom, kome je to potrebno.

To u suštini znači prekid začeća, a eksperimenti na ovom polju izazvali su brojne polemike o njihovoj etičnosti, jer to praktično znači prekid razvoja života. Za razliku od embrionalnih matičnih stanica, iz matičnih stanica krvi, mogu se dobiti samo krvne stanice (crvena krvna zrnca, trombociti, leukociti ). Matične stanice krvi ima svaka osoba, njihov broj je manje -više stalan i u slučaju da nekome doniramo matične stanice, koštana srž koja ih proizvodi za kratko vrijeme ih nadoknadi.

     Transplantacija alogenih matičnih stanica krvi 

Prvi ozbiljniji radovi vezani za transplantaciju koštane srži bili su potaknuti bacanjem atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki, gdje se jasno mogao pratiti poguban uticaj zračenja na preživjelo stanovništvo ovih gradova. Prvo što je primijećeno su teška oštećena koštane srži i izuzetno visok broj oboljelih od svih vrsta raka, a posebno leukemija. Broj oboljelih kod kojih je dijagnosticirana leukemija rastao od 1945. godine kad su bombe bačene, a najviše ih je zabilježeno u periodu između 1952. do 1954. godine. Nakon toga broj novootkrivenih slučajeva leukemija postepeno se smanjivao. Ova i kasnija istraživanja doprinijela su da je danas transplantacija koštane srži, odnosno transplantacija matičnih stanica krvi, postala standardni način liječenja onih oblika leukemija koje su otporne na uobičajenu dozu citostatika i zračenja.

Nijaz Omerović, slikar iz književnik iz Gračanice, nakon knjige o masonima, objavljuje svoj treći uradak, koji govori o Sotoni

Pedesetdvogodišnji Gračanlija Nijaz Omerović obdaren je sa više talenata tako da, već decenijama, uspješno balansira između svoje dvije velike profesionalne ljubavi – slikarstva i književnosti. Ni sam ne uspijeva razlučiti u čemu je uspješniji, niti šta mu je od ovo dvoje draže. Jedino je izvjesno da je slikarstvom duže okupiran. Njegov profesionalni put na ovom polju počinje 1979. godine, kada je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, u klasi prof. Milivoja Unkovića. Od slikara iz njegove klase, veli, najviše su se afirmirali Irfan Hozo, aktuelni predsjednik ULUBIH-a i Ahmet Hundur, koji živi i radi u Tešnju, a njih trojica i danas intenzivno sarađuju. Do sada je imao 30 samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu i preko 50 kolektivnih. Član je ULUBIH-a i Društva pisaca TK-a.

Svoju prvu priču, “Nebeski misionar”, Omerović je objavio 1985. godine u književnom časopisu “Život”, koji izlazi u Sarajevu. Nakon agresije na BiH pisao je za “Ljiljan”, “Walter” i “Saff”, u kojima je objavljivao priloge iz kulture, satirične tekstove, kolumne, pa čak i političke tekstove.

Na tragu “Da Vinčijevog koda”

- Prvu knjigu priča pod nazivom “Knjiga od praha i snova”, objavio sam 2004. godine u izdanju “Bosanske riječi” iz Tuzle. Danas smatram da sam je trebao objaviti pod drugim nazivom-“Rembrandtova tajna”, s obzirom na udarnu priču koja na jedan originalan način problematizira život poznatog baroknog slikara Rembrandta van Rijna i pošto je na tragu “Da Vinčijevog koda”, Dena Brauna – kazuje nam Nijaz Omerović na početku razgovora, te naglašava da je njegova druga knjiga, “Čekajući Mesiha”, štampana januara 2006. godine, do sada doživjela dva izdanja.

- Iznenađen sam ogromnim interesom koji je knjiga izazvala kod čitalaca. U podnaslovu ove knjige piše “Traktat o zavjeri”, jer je njen najveći dio posvećen tajnim društvima, masonima i ličnostima koji su kreirali povijest u nekoliko posljednjih stoljeća. Ona na jedan poseban način problematizira prošlost, nudeći nam drugačije odgovore od onih na koje smo navikli.

Vitamin E naziv je za grupu od osam sastojaka i njihovih derivate, koji se u prirodi obično nalaze zajedno, a u tijelu imaju slične biološke aktivnosti. To su aromatska viskozna ulja topiva u mastima, koja variraju od bezbojne do svijetložute boje. Nazivaju se tokoferoli, a njihovi nezasićeni analozi tokotrijenoli. Obje skupine su prema svojoj važnosti i snazi aktivnosti u tijelu dobile nazive prema grčkoj abecedi: alfa, beta, gama i delta.
Alfa-tokoferol najaktivniji je od svih i zato se najviše primjenjuje u prevenciji i liječenju bolesti i ujedno je glavni oblik vitamina E koji nalazimo u životinjskim mastima i uljima.

  Vitamin mladosti

Za detaljno i iscrpno nabrajanje svih pozitivnih učinaka ovog vitamina na naš organizam trebalo bi nam jako puno prostora. On nije slučajno dobio popularni naziv "vitamin mladosti". Jedno istraživanje u Kembridžu na 2000 srčanih bolesnika pokazalo je 77%-tno smanjenje rizika od najubitačnije bolesti današnjice - infarkta miokarda kod pacijenata koji su uzimali 400 I. J. vitamina E na dan. Nadalje, Američka akademija za neurologiju je objavila zanimljive radove ustvrdivši da stalno uzimanje vitamina E može smanjiti rizik od moždanog udara za 53%. U toku su i naučna ispitivanja antitumorskog djelovanja tog vitamina kod raka prostate. Rezultati su vrlo ohrabrujući, jer je dokazano da taj vitamin sprečava razbuktavanje malih, latentnih žarišta tumora, koji možda postoje kod čak 40% muškaraca u dobi od 70 godina! Ne dovodi se u pitanje niti njegovo zaštitno i regeneracijsko djelovanje na kožu...

Slavni astmatičari pričaju o borbi sa ovom opakom bolešću

Sl. Denis Rodman: I on je bolovao

Ubrzano širenje astme jedna je od najvećih zagonetki moderne medicine i danas je jedan od najvećih svjetskih zdravstvenih problema. Ljudi svih zanimanja i dobi pate od astme, a među njima i brojne slavne osobe, pa čak i sportisti. Ono što im je zajedničko jest da se nikad ne predaju i žive svoj život punom snagom.

Od astme pate, ili su patili, čuveni košarkaši Denis Rodman i Dominik Vilkins, atletičarka Džeki Džojner-Kersi, roker Eli Kuper, režiser Martin Skorsis, glumica Elizabet Tejlor, spisatelj Markel Prost i Čarls Dikens, te Ludvig Van Betoven. Imuni na tu bolest nisu bili ni američki predsjednici Teodor Ruzvelt, Vudro Vilson i Džon F. Kenedi, kao ni utemeljitelj najveće novinarske nagrade, Džozef Pulicer.

Ljekari preporučuju, ljudima, koji boluju od astme, da se bave sportom i drugim fizičkim aktivnostima. Ovo je posebno bitno za djecu, jer je potrebno da se dišni mišići što bolje razviju, a da se spriječi nastanak prekomjerne tjelesne težine. A ako je fizički napor pokretač astme, onda se preporučuje prije napora uzeti odgovarajući lijek (bronhodilatator, antileukotrijen). Bolesnici koji su alergični na grinje trebali bi izabrati sport na otvorenom. Dok se sezonskim astmatičarima, savjetuje da izbjegavaju fizičke aktivnosti na otvorenom, za vrijeme cvjetanja biljaka na čiju su pelud osjetljivi.
 
Evo nekoliko recepata kako su se poznati borili s ovom bolešću:

Teodor Ruzvelt

Uslonjen u krevetu ili stolici

Američki predsjednik Teodor Ruzvelt, kao dječak je imao česte napade astme. Za vrijeme napada je morao spavati naslonjen uspravno u krevetu ili stolici. Iako je imao česte napade nikada se nije predavao, bio je hiperaktivan i nestašan dječak.

Vahida Ljuca (73) domaćica iz Sarajeva:  

Sl. Nisam htjela da se bodem kao drogeraši: Vahida Ljuca

Vahida Ljuca je u svojoj porodici, ali i u komšiluku, oduvijek bila omiljena žena. Njena vesela narav i dobri savjeti otvarali su mnoga vrata, pa se često komentiralo da njen osmijeh vraća nadu u bolje sutra osobama koji su se našli na raskrsnici života i ne znaju kuda da krenu. Za takve je nana Vahida uvijek imala lijepu riječ i upućivala ih na pravi put. Mnoge je i ugošćavala u svom skromnom domu dijeleći s njima i posljednji zalogaj hljeba.

Odbila inzulin

Vahidina djeca su se u ratnom perodu rasula po bijelom svijetu, ostavljajući staru majka da ih dočekuje i ispraća u daleku Kanadu, ali i da ljubav koju osjeća prema njima poklanja nesretnima. Čeznući za djecom i unucima, nana Vahida je dopustila da u njen život uđe podmukla bolest, u narodu zvana šećerna. Ljekari su joj nakon dijagnoze propisali tablete «dijabos» i skrenuli pažnju na način ishrane. Međutim, Vahidino zdravstveno stanje se svakim danom pogoršavalo.

- Redovno sam koristila tablete, pridržavala se jelovnika, ali džaba... I dalje sam osjećala malaksalost u tijelu, stalnu žeđ, učestalo mokrenje, zamućen vid, trnce u rukama i nogama. Ponekad bi tablete uspjele spustiti šećer sa 28 vrijednosti na 14, ali bi se nakon sedam dana vraćao. Ljekari su mi predlagali i inzulin, ali sam ga odbila. Zar da mi ljudi pod stare dane kažu da sam se počela bocati kao oni minđušari drogeraši - priča nana Vahida i dodaje da joj se nakon tih riječi medicinsko osoblje uvijek smijalo prilikom mjerenja nivoa šećera u krvi.

Ljiljana Radonja (54) iz Lukavice, četiri godine bila na mukama zbog oboljele kičme, kukova i koljena

- Još kao djevojku mučili su me bolovi u kičmi, loše sam spavala i osjećala neku napetost, izmorenost... Međutim, tome nisam pridavala veliki značaj. Pogotovo kada sam se udala, i kada sam opravdanje za moje zdravstvene probleme pripisivala teškom životu na selu. Svekar je imao puno zemlje i stoke, pa se radilo od jutra do mraka. Osim toga, rano sam uplovila u bračne vode, bilo mi je tek šesnaest, a sa sedamnaest sam već i djecu počela rađati Kada se sve to uzme u obzir, nije da nije bilo razloga za moje loše zdravlje - priča Ljiljanja Radonja iz Lukavice, žena koja je do prije tri mjeseca imala diagnozu upale zglobova i povišene sedimentacije. Osjećala je bolove u predjelu kičme i kukova.

Čime sam zaslužila da se patim?

Ljiljana je po zanimanju domaćica. Sa mužem Bogdanom izrodila je dvoje djece, sina i kćer. Oni su danas odrasli i žive u Njemačkoj, fino su se, kako kaže njihova majka snašli, tako da i svoje roditelje i djeda izdržavaju. No, posljedjih godina porodični sklad prekinulo je Ljiljanino teško zdravstveno stanje. Bila je, kaže, došla u takvu situaciju da je po kući hodalao kao cuko, jer se, usljed oboljelih zglobova, nije mogla ni uspraviti.
Prvo sam počela osjećati bolove u kičmi a onda i kukovima. Bilo je to 2000. godine. Tri godine poslije oboljela su mi i koljena, do te mjere da nisam mogla stajati na nogama. Kako sam samo tada bila nesreta. Noći sam provodila plačući... Pitala sam se zašto me Bog ovako kažnjava? Nikada nikoga nisam vratila sa vrata, pomagla sam ljudima koliko sam mogla. Pa jesam li, Bože, zaslužila ovoliku patnju? Ljekari su jedini izlaz vidjeli u operativnom zahvatu, ne garantujući mi da će operacija uspjeti, te su mome suprugu objasnili da mora potpisati pristanak i preuzeti odgovornost na sebe. Nisam to mogla podnijeti. Operacija ne dolazi u obzir, zaklela sam se.

Edin J. (29) i njegova životna saputnica Senada (26) prije nepuna dva mjeseca dobili su kćerku

Sedamnaestog februara u 06,46 h rodila se naša ljepotica, teška 3.150 kg i dugačke 49 cm   - Nakon sedam bolnih punkcija i tri duge, preduge godine neplodnosti, zbog neprohodnih jajnika uz pomoć Tešićeve terapije ostala sam trudna prirodnim putem

Iako smo s nestrpljenjem iščekivali taj dan, priznajem da nismo očekivali da će, samo dan nakon kontrolnog pregleda kod ginekologa, svijet pozdraviti naše najdraže. Rodila se ujutro u šest sati i 46 minuta. To vrijeme nikada neću izbrisati - priča komercijalista Edin J. iz Tuzle, dok ga obuzima čitava vijavica emocija. Gleda svoju skoro dvomjesečnu djevojčicu, tepa joj, a misli mu lutaju u prošlost i vremena kada su on i supruga Senada, sluđeni strahovima i neizvjesnošću, pokušavali ostvariti roditeljski san.   

Sedam minuta

Edin se sjeća da ga je supruga probudila negdje oko dva sata iza ponoći i kazala mu da joj je pukao vodenjak, te da su krenuli trudovi. Za rekordnih sedam minuta bili su spremni za porodilište. 
- Od nervoze sam izgrizao donju usnu - šali se na svoj račun presretni otac i dodaje da mu je, u nekoliko navrata prije Senadinog odlaska u porođajnu salu, dolazilo da se rasplače kao mala beba. Nije znao da li bi plakao od sreće ili zbog supruginih patnji nakon prvih trudova.
I onda, ujutro tog sedamnaestog februara - dogodilo se ono zbog čega je Edin živio cijeli svoj život. U jednom trenu je sve dobilo smisao, sve su se kockice posložile.
- Ja sam postao ono što je meni moj otac bio cijeli život - ne krije svoja osjećanja naš sagovornik.