Sl. Umjesto sokova: Hanka Paldum

Naša slavna zvijezda ovaj “prirodni penicilin”, kaže, uzima svakodnevno kao preventivu, sredstvo za podmlađivanje i životnu energiju. Kako se Hankina sestra Saima Paldum oslobodila zdravstvenih tegoba? Zašto Alma Omanić iz Poljske naručuje koloidnu vodu iz Sarajeva. Prezadovoljna i presretna Vojka Gavrilović

Srebrna koloidna voda “Isabegović”, prvi i jedini preparat sa bh. etiketom, za kratko vrijeme je stekla povjerenje naših ljudi, stručnjaka, sportista, estradnih djelatnika… Definitivno se dokazalo da svakodnevnim uzimanjem određenih količina srebrne vode kao preventive, čovjekov organizam postaje zaštićen od bolesti, mlađi je i energičniji.

  “Agresori” na zdravlje

Sve je više pozitivnih iskustava o uspješnom izlječenju brojnih oboljenja, a samim tim i novih potvrda da je Srebrna koloidna voda “prirodni penicilin” za oko 650 bakterija i virusa.

- Najviše nas raduje kad naš preparat pomogne ljudima. To je i motiv zbog kojeg ga i proizvodimo - kaže Ahmed Berberović, predstavnik firme “Coloid Isabegović” i dodaje da je u posljednje vrijeme dobio brojna svjedočenja o uspješpnom djelovanju naše srebrne vode kod kožnih oboljenja, reumatskih tegoba, snižavanja nivoa šećera u krvi, stabiliziranja krvnog pritiska, poboljšanja općeg stanja imunološkog sistema.

Vijekovima je poznata činjenica da srebro ima oksidativna dezinfekciona svojstva, ono je u potpunosti netoksično i nealergijsko. U najnovijim standardima čak je i Evropska unija ostavila otvoren prostor gornjoj granici za prisustvo srebra u pijaćoj vodi. Ona, po uzoru na Svjetsku zdravstvenmu organizaciju i Agenciju za očuvanje životne sredine SAD, preporučuje koloidno srebro kao najmoćnije dezinfekciono sredstvo za pijaću vodu u koncentraciji 80 ppm. Preporuka je da se uzima cijelog života.

Sve je počelo nakon prebolovane gripe   - Injekcije nisu imale efekta   - Utakmica i borba za život u nogama jedinog sina, koje su ga izdale kao osmogodišnjaka, panično su tjerali njegove roditelje da pronađu spasonosni lijek i terapiju. Šanse su bile vrlo male; tri prema sto da će se zaustaviti napredovanje bolesti

U životnoj knjizi uspomena većine supružnika, uz dan vjenčanja, zlatnim slovima ostaje ostaje upisan zlatnim slovima i rođenje prvog djeteta. Nedreta Peštalić, brižna majka, uposlena u gradačačkoj «Kuli» nerado se prisjeća svadbenog datuma, ali dan kada je na svijet donijela svoga Rijada, kaže, neće nikada zaboraviti. Pucala je od ponosa i sreće.
Svjesna je da kao majka ne može biti objektivna, ali naglašava da je njen Rijad od rođenja bio posebno dijete. Njih dvoje su se uvijek razumjeli. Nikada im nije trebalo puno riječi da bi se razuzmjeli. Ne treba ni danas, kada žive uglavnom sami. Zbog obaveza, naime, Rijadov otac kao uposlenik u DGS u Banjoj Luci rijetko je kod kuće, u porodičnom okruženju.

Sve je počelo sa gripom

Najvažnije je da je moj sin ozdravio i da nije završio u invalidskim kolicima- kazat će ova presretna i hrabra žena. Minulih godina nije joj bilo lahko, jer Rijada su bile izdale noge. Skoro dvije godine je trajala njena i sinova agonija.
U osmoj godini, u vrijeme epidemije, gripa ga je oborila u postelju. Bila sam čvrsto uvjerena da će to potrajati par dana i da će se vratiti školskim obavezama, drustvu, nogometu.... Međutim, gripa je nestala, ali moj Rijad je bio sve bezvoljniji, umorniji i neraspoloženiji. Sve češće mi se žalio na bolove u nogama. Iz dana u dan je bivao sve umorniji. Za vrijeme šetnje ili odlaska na izlet, često bi sjedao, moleći me da se odmori. Počeo je izbjegavati i druženje sa svojim vršnjacima. Radije je ostajao kraj TV prijemnika. Umjesto blistavog modrog pogleda, njegove oči su bile sve mutnije. Znak za uzbunu stigao je iz škole; tražili su opravdanje zbog njegovog pasivnog prisiustvu časovima tjelesnog odgoja. 
Nikada mi se nije žalio što ne može više da se igra sa vršnjacima, ali sam osjećala da duboko u duši pati. Patila sam i ja; bilo je tužno gledati ga kako sa čežnjom gleda drugove dok trče i igraju se.

Nije je htio za suprugu svoga sina   - Nova supruga-saveznica u borbi protiv neželjene snahe   - Zdravstveni problemi gomilali se iz dana u dan   - Mirelin otac prvi posumnjao na crnu magiju   - Efendija je istjerao šejtana

Niko nije bio sretniji od Sarajke Mirele G., kada je na njenoj ruci zablistao vjerenički prsten. Lice joj je sijalo od sreće i kada su, narednog dana, na vrata njenog doma zakucali prosci. Topila se od miline dok je posluživala kafu i slatko svome budućem svekru.
- Pomislila sam tada kako je otac moga supruga baš fin i simpatičan gospodin. Znala sam da je dugo udovac i planirala kako ću ga, kada se udam, paziti kao da mi je rođeni otac - prisjeća se Mirela i dodaje kako se tada ni po čemu nije dalo zaključiti da je čovjek koji joj je prirastao srcu ne voli i ne želi za snahu i kako se, na sve moguće načine upirao da do svadbe između njegovog sina i Mirele nikada ne dođe. Želio je da on bude taj koji će odabrati njegovu životnu saputnicu.
Vrlo brzo fini gospodin pokazat će svoje pravo lice i mladoj ženi će zagorčati prvo medeni, a potom i mjesece koji će uslijedili.

Prolivena kafa

- Prvi dan nakon svadbe svome sam svekru u šest ujutro, samo što se probudio, servirala kafu, onako kako običaji nalažu. Međutim, on je, i ne probavši je, odgurnuo šoljicu i kazao kako ja ni o čemu nemam pojma, a čak ni običnu bosansku, kako je rakao, ne znam zakuhati. Nisam mu to uzela za zlo, mislila sam proći će ga ljutnja i neraspoloženje - uzdiše Mirela i nastavlja kako njen svekar narednih dana ne samo da se nije "smekšao" nego je, ubrzo, u kuću doveo osobu koja će mu postati saveznik u borbi protiv neželjene snahe.

Prije tri godine izgubila sina   - Svakodnevno padanje u depresiju i sekiracija, Sejdi su donijele moždani udar i oduzetost lijeve strane tijela   -  Poslije toga se javila angina pektoris, diskus hernia, skolioza kičme, reumatski artritis i voda u koljenima   - Uz Ćamilovu pomoć oslobodila se tegoba koje su je pune tri godine pratile u stopu

Šezdesetdvogodišnja Sarajka Sejda Hadžihasanagić divna je dama, čije crte lica podsjećaju na to da je ne tako davno mamila uzdahe muškaraca. Veli nam da je imala lijep život, sve dok zla sudbina nije upetljala svoje prste. Tragična pogibija njenog sina Taiba Torlakovića ostavila je duboku ranu u srcu i duši ove žene. Kaže da je prije toga bila "k'o od brda odvaljena i da je pucala od zdravlja". Istina, imala je dijabetes, ali se godinama uspješno nosila sa tom bolešću. Njenoj porodici nikada ničega nije nedostajalo: mijeha, zdravlja, sreće i novca bilo je na pretek, a ponosna majka je odgajala svoju trojicu sinova, borila se da im obezbijedi što lagodniji život. Sinovi su se "rasuli" iz porodične kuće, zasnovali svoje porodice, ali staru Sejdu, kako su je od milja zvali, nisu zaboravljali. Redovno su je obilazili, a snahe hizmetile. Ono što će promijeniti njen život i u njega dovesti bolesti; od moždanog udara i oduzetosti lijeve strane tijela, do angine pektoris, skolioze kičme, diskus hernije i reumatskog artritisa, je tragična pogibija njenog mjezimca Taiba.

Depresija i udar

- Prije tri godine dušmani su ubili moje dijete, moju zakletvu, mog zlatnog Taiba. U to vrijeme sam mislila da ću poludjeti. Čovjek se lomi, savija od duševne boli i ima osjećaj kao da mu je neko uzeo mesarsku sataru i njome reže dio po dio tijela. Teško onom roditelju koji ukopa svoje dijete, jer nema lijeka za bol i patnju koja se javlja u duši. Poslije mog Taiba su ostali samo jauci koje niko ne čuje i bolna praznina, jer ni do danas nije pronađen njegov ubica ... - nerado se prisjeća hadžinica najbolnijih trenutaka u svom životu.