Dva puta sam gledala smrti u oči

Bio je to i još uvijek je jeziv trenutak, kojeg se ne volim ni sjećati. Svaki put kad se sjetim tog trenutka, zatreperim cijelim tijelom, osjetim bol, zadrhtim. To je jedan od razloga što nikad nisam otvoreno govorila o tome i taj svoj strah do sada nisam dijelila ni sa kim. Kobna noć 30. novembra ratne 1994. godine, kada sam sa grupom svojih estradnih kolega krenula na neizvjesni put, duboko se urezala u moje sjećanje, ostavila trajne biljege i ožiljke.

      Glasne molitve Svevišnjem

Te noći, pod kišom granata krenula sam s kolegama u Italiju, da nešto zaradimo; pomognemo i sebi i našim ljudima: Nedžad Imamović, Nedžad Esadović, Sejo Pitić, Sanela Saković, Vesna Hadžić i ja. U kamionu kojim smo trebali preći Igman bilo je i ranjenika, ukupno nas pedesetak putnika, a na drugoj strani tunela nas je čekao autobus. On nas je trebao voziti do Italije, do kojeg, međutim, nismo uspjeli doći zbog nesreće koja se desila odmah po izlasku iz tunela.

Dva sata poslije ponoći, u mukloj tišini smo se vozili mic po mic. Odjedanput, kroz mene su počeli prolaziti neki hladni žmarci, postajalo mi je sve hladnije. Neki glas me je upozoravao. Zatvorim oči a redaju se slike užasa: kamion se kotrlja u provaliju. Tačno sam “vidjela” do u detalje svaki događaj: slijetanje kamiona u ambis, vrisak, krv, sve... Neki glas mi je govorio da će se nesreća desiti, bez obzira da li ja zaustavila kamion ili ne. Nesreća je bila neizbježna. Odlučila sam da ništa ne govorim, jer sam se plašila panične reakcije kolega i ostalih putnika.
 
Kako smo se približavali mjestu udesa, ja sam se sve grčevitije tresla, a tijelo mi se napelo od navale straha i iščekivanja pada. Ipak, bila sam toliko svjesna da sam se čvrsto omotala u neku deku kako bi zaštitila kičmu, uhvatila sam se čvrsto za rukohvat i u zadnjim momentima prije pada počela se naglas moliti Bogu. Uspjela sam i Saneli došapnuti da se počne Bogu moliti ako zna, i da ćemo se strovaliti u ambis. Ona je u mene gledala s čuđenjem.

  Na dnu provalije

U tom momentu, vozač je kao u filmu strave i užasa, izgubio kontrolu nad upravljačem. Kamion se okretao kao veš mašina, sav se raspao, a ja sam se i dalje čvrsto držala za rukohvat. I dan-danas na zvuk veš mašine doživljavam stresove. Ne dao Bog nikome da to doživi; mrkla noć, od hladnoće vam se ledi krv u žilama, a meni samo jedna misao u glavi; šta ako kamion eksplodira?

Kamion, na sreću, nije eksplodirao i pravo je čudo što nije bilo poginulih usljed silnog prevrtanja i jačine udara o litice provalije. To mjesto je inače poznato pod imenom Riža i tu su veoma česta strmoglavljenja i to sa smrtnim ishodom. Šta li je nas spasilo te noći, niko ne zna, možda sam čin humane misije na koju smo se uputili!

Nedreta Maksumić (57) penzionisana pravnica iz naselja Struge kod Čapljine, preživjela je dvije kliničke smrti

FOTO. Nedreta Maksumić: "Moj život je nepoznanica za ljekare!" 

Dvije "kliničke smrti" 57-godišnje pravnice Nedrete Maksumić iz naselja Struge kod Čapljine imaju nesvakidašnju priču, koju smo pomno saslušali u prisustvu njenog supruga 71-godišnjeg Ramiza, umirovljenog agronoma mostarske firme "Hepok", sa kojim u burnoj i sretnoj bračnoj zajednici živi četrdeset i kusur godina.

      Prvo umiranje

- Od rođenja mi je bilo suđeno da budem tajna za medicinu i ljude koji me okružuju. Ustvari, moj životni put je bio i ostao vezan za ljekarske pretrage, od bolnice do bolnice. Ljekari su uspostavljali razne dijagnoze, "pripisivali" razne interne bolesti koje se vezuju za srce, pluća, jetru, krv, ne znam šta sve ne, a ja sam se osjećala zdravom i onda kada su me otpisivali... Posljednji put je to bilo 1992. godine, kada su mi u mostarskoj bolnici kazali da neću živjeti više od pet mjeseci, a evo me, živa sam i zdrava kao što vidite - uz osmijeh na licu priča vitalna 58-godišnja pravnica i prisjeća se priče svoje majke, kada je imala godinu dana života.
 
- Rahmetli majka mi je pričala kako sam na Vojnoj medicinskoj ustanovi u Beogradu završila u mrtvačnici. Bilo je to 15. maja 1951. godine, u mojoj prvoj godini života... Zajedno sa medicinskom sestrom je ušla u mrtvačnicu, da me posljednji put vidi, a onda je pala u nesvjest zajedno sa sestrom kada sam je zovnula "mama!" Možda mi niko neće vjerovati, ali imam osjećaj kako se sjećam tih trenutaka iako sam imala samo godinu dana života - sasvim ozbiljna kaže Nedreta, koja će, ponovo, na početku pete decenije doživjeti istu sudbinu...
Radi gubljenja imuniteta i svijesti, te još nekih unutarnjih bolesti što potvrđuju hrpe ljekarskih nalaza, ponovo se obrela na VMA u Beogradu 18. decembra 1991.godine.
 
- "Zaspala" sam na operacionom stolu... Kao da sada gledam tu sliku moje druge smrti. Tijelo je ostalo ispod mene, a moja duša se uzdigla i počela lebdjeti... Čula sam kada je ljekar kazao da mi nema spasa, a ja sam bila nemoćna da progovorim. Nakon 12 sati odvezli su me u mrtvačnicu. Vidjela sam i broj na palcu moje lijeve noge: "121"! 

      Najljepše putovanje

Kaže da se zatim "odlijepila" sa tog mjesta i krenula na neobično putovanje.

Autobus u provaliji, ranjavanje pored Zemaljskog muzeja ratne 94. godine, saznanje da je otac ubijen u Višegradu, te deložacija iz stana četiri godine nakon rata. Previše je to i za insana sa čeličnim živcima. Edinu se zamračio razum, uzdrmalo srce, stegla duša…. Troje maloljetne djece i supruga morali su na ulicu  - Život u okovima sa posttraumatskim sindromom ili utjecaj nevidljivog svijeta?

FOTO: Posljednji dan prije nego li se potpuno izliječio sanjao je kako iz njega izlazi čovjek ružnog izgleda: Edin Tabaković u radnji mobilne opreme na "Otoci", gdje drži medne mješavine i daje korisne savjete

Budio se i po nekoliko puta u toku jedne večeri. Vrištao je i padao u komu. Imao je osjećaj gušenja u grlu i grudima. Medicina se "hvalila" dijagnosticiranjem i definisanjem problema, no, kod liječenja su posustali.

  Meraklija

Kad god bi zaklopio oči i pokušao da utone u san, Edinu Tabakoviću, rodom iz Višegrada, a od 1986. godine stanovniku Sarajeva, vraćale su se slike saobraćajne nezgode, u kojoj je autobus sa tadašnjim uposlenicima “Remonta” sletio sa ceste u provaliju. On je spavao. Probudio ga je strašan prasak. Sjeća se samo kamiona sa prikolicom koji je, zbog kvara, dolazeći iz suprotnog smjera prešao na njihovu stranu. Velikom brzinom je išao direktno u njih. Sudar! Autobus sa radnicima se strovalio niz veliku padinu. Nije bilo smrtno stradalih, ali je većina putnika zadobila teže tjelesne povrede. Edin je tom prilikom polomio zube.

- Gore od toga je bilo što sam spavao i sve mi se desilo tako iznenada, nisam bio pripremljen. To će, što se poslije i pokazalo, ostaviti trajan šok na mene - počinje Edin.

No, kako je, kaže ovaj Višegrađanin, živio dosta neurednim životom, provodio se sa društvom po kafanama i sijelima, to se nije odmah odrazilo na njegovo zdravlje. Posljedice tog šoka, u vidu nesanice, noćnih mora, depresije, nervoze…., pripisivao je mahmurlucima, ili teškom fizičkom radu u “Remontu”. No, kada se oženio, zasnovao porodicu, i povukao u mirnije vode, klupko se počelo odmotavati.

Ali nije bilo vremena za liječenje. Stigao je rat, agresija na BiH, obruč oko Sarajeva. On na zulum svojoj domovini nije mogao gledati skrštenih ruku. Od prvog dana je stupio u odbrambene redove Armije BiH.

Godina 1994! Proljeće. Samo što se vratio u Sarajevo sa “Igmanskog ratišta”, kao pripadnik Petog bataljona 101. brigade, morao je na položaj kod Zemaljskog muzeja. Kuhalo se sa postrojbama HVO-a.
 
- Bila je mrkla noć, prst se nije vidio pred očima. Negdje iza ponoći, nešto je "zašuškalo". Kolega i ja, sumnjajući da se neko prikrao, izašli smo ispred rova. U tom momentu sam začuo strašan prasak, nakon toga sam izgubio svijest. Bio sam teško ranjen u predjelu nogu. Čak sam, poslije, imao četiri operacije - prisjeća se Edin te kobne noći, tvrdeći da ni danas ne zna šta ga je ranilo.

Srebrna voda magistrici "otopila" čokoladnu cistu, a brčanskom profesoru Svrtanu vratila snagu u lijevu nogu

Nakon dugogodišnje upotrebe sintetičkih antibiotika, srebro kao najbolji prirodni antibiotik ponovo postaje čovjekov najveći zaštitnik i čuvar zdravlja   - Dokazano je da pomaže kod 640 bolesti  - Magistrica medicine iz Zenice uz pomoć ovog napitka izliječila čokoladnu cistu na matericu i uskoro će postati majka

Pojavom penicilina 1934. godine srebro je kao dotad najpoznatije sredstvo u borbi protiv svih bakterija, virusa i parazita vrlo brozo potisnuto iz oblasti farmakologije i, s vremenom, uskoro otišlo u zaborav. Tada se smatralo da je borba protiv navedenih neprijatelja ljudskog zdravlja zauvijek dobijena. A da nije tako kako su mislili farmakolozi, potvrđuju činjenice da i nakon proteklih 70-ak godina bakterije, virusi i paraziti i dalje vode ravnopravnu bitku sa arsenalom antibiotika.

  Ubica 650 virusa

Najgore je to što su još i dobili sposobnost mutacije, a vrlo često postaju i otporni na najsavremenije antibiotike. Da stvar bude još gora, čovječanstvo se svojim „civiliziranim" načinom života (u prvom redu načinom ishrane) potrudilo da toliko oslabi svoj imunitet i na taj način postalo pravi raj za „agresore".

Srebro kao najbolji prirodni antibiotik ponovo postaje čovjekov najveći zaštitnik i čuvar zdravlja. Dokazano je da pomaže kod 640 bolesti, a čovjek pati od oko 4.400 bolesti.

U našoj zemlji stanovništvo se sve više uvjerava da je srebrna koloidna voda njihov pravi prijatelj, eliksir i lijek, što potvrđuju iskustva brojnih  izliječenih osoba. Naučnici vjeruju da je srebro čudo moderne medicine. Dok obični antibiotici mogu da unište tek desetak vrsta patogenih organizama, srebro u obliku koloida "Isabegović" ubija više od 650. Prirodni je neprijatelj virusa, bakterija i gljivica. Potiče pravilan rad žlijezda sa unutrašnjim lučenjem, reguliše krvni pritisak, jača imunitet i štiti organizam od svih upala. Pomaže kod reumatskih tegoba, koristi se u vidu obloga kod proširenih vena, liječi kožne bolesti...

  Čokoladna cista

S obzirom na ovako izuzetno širok spektar pozitivnog djelovanja, svako od nas bi u svojoj kući trebao imati ovaj eliksir, konzumirati ga po par kašičica dnevno, i na taj način pomoći u očuvanju svoga zdravlja. Srebrna koloidna voda čisti sve ono što ne pripada našem organizmu i na taj način štiti od mnogih bolesti.