Nakon jedne bolesti, alkoholizma, od koje se uspješno izliječio prije 30 godina, Hazim Mujčin, penzioner iz Nemile, mislio je da je dosta borbe za jedan ljudski život. Ovaj sedamdesetčetverogodišnjak, otac petero djece, te djed devetero unučadi, sa plaćom željezničkog radnika izdržavao je sedmočlanu porodicu, djeci dao hljeb u ruke i nakon njihovog «raspinja» po bijelom svijetu i zasnivanja porodica, ostao je sam sa suprugom Ešrefom. Taman kada je htio malo dušom dahnuti i uživati u lijepoj starosti, sudbina se ponovo poigrala s njim. Nakon javljanja ljekarima, zbog, kako je mislio, bezazlene temperature, saznao je, nakon 20-dnevnog ispitivanja u tešanjskoj bolnici, šokantnu vijest-da boluje od karcinoma pluća, ili, kako je u njegov bolesnički karton upisano: Mal. neo proces tipa ca plancellulare bronchi.

Knedla u grlu

- Kada sam čuo dijagnozu, nisam znao šta ću sa sobom. Otvorenih usta i pogleda uprtog u ljekara, pokušao sam nešto izgovoriti, ali velika knedla u grlu nije mi dozvoljavala ... Nisam mogao prihvatiti činjenicu da će umrijeti u džehenemskim mukama - prisjeća se Hazim.

Život  astmatičara je surov i u granicama nepodnošljivosti   - Nebrojeno puta hospitaliziran   - Nakon terapije Asima Kljuna ponovo diše punim plućima

Bronhijalna astma je hronična zapaljenska bolest disajnih puteva, koja se može ispoljiti različitim intenzitetom simptoma, počev od diskretnog osjećaja otežanog disanja, sa jedva čujnim zviždanjem u grudima, pa sve do teškog gušenja, koje može imati  i fatalan ishod. Postoji mnogo definicija ove bolesti, koje se uglavnom razlikuju samo po zamjeni redoslijeda riječi, a suštinska njena osobina je naporan i jeziv život.

  Molerski posao

Dragan Mardžonović Drago, rođen je drugog marta 1978 godine, u lučkom gradu Bar, u susjednoj Crnoj Gori. Kao jedino dijete svojih roditelja, imao je i više nego lagodan život, sve do odlaska u vojsku, 1998. godine.

- Na odsluženje vojnog roka, otišao sam u Danilovgrad, i nakon nekoliko dana provedenih u vlažnim rovovima, zaradio sam svoju prvu upalu pluća. Prebačen sam na VMC u Podgorici, gdje je 16 dana o meni brigu vodio vrstan pulmolog,  prof. dr. Stojan Veličković. Liječenje običnim antibioticima na početku je polučilo vrsne rezultate, da bi se potom stanje zakompliciralo, pa sam iz Podgorice smješten na VMA u Beogradu - priča Dragan.

Narednih godinu dana činilo se da je njegovo zdravstveno stanje upotpunosti sanirano. Međutim, sredinom 2002 godine, dogodila se još jedna upala pluća, ovaj put težeg intenziteta.

Neki dan, kada sam krenula na posao, imala sam osjećaj da mogu preskočiti Narodno pozorište. Ipak, najdraže od svega mi je bilo kada mi je moja Mirela kazala: "Mama, kada skroz ozdraviš, molim te našminkaj se i dođi na roditeljski, pa neka svi vide kako si mi lijepa i da nisi šepava". Taj osjećaj vam ne mogu opisati

Dok su u noći, maja '92 godine, Sarajlije sa zebnjom osluškivale zvižduk granata i iščekivali prve vijesti sa linija oko opkoljenog grada, Alta Bičić, supruga i majka sada već troje djece, u znoju i strahu očekivala je rađanje svoje druge kćerke, Minele. Bili su to za nju najteži, a poslije i najradosniji trenuci.
Alta je frizerka, zaposlena je u Narodnom pozorištu u Sarajevu još od prije agresije na BiH, a od '92 do '95 godine ošišala je, kaže, gotovo cijelu Armiju BiH. Naplaćivala nije, jedino ako bi ko ponudio koju cigaretu ili nešto slično, uzela bi. Danas se time ponosi.

 Porođaj frizerskim makazama

- Agresija na BiH već je bila uzela maha, a Alta se zadesila kod svojih u Hrasnici. Ona i muž Čamil otišli im na Bajram i više se nisu mogli vratiti u svoj stan na Gorici. Da bi cijela stvar bila gora, Alta je sa Minelom bila trudna već deveti mjesec i svaki tren je iščekivala da se porodi.
- To je za mene bio šok. Sa stomakom do zuba, i bez bolnice u blizini, nisam znala kako i gdje ću se poroditi - prisjeća se Alta teških dana od prije petnaestak godina.

Sl. Osman Hodžić u razgovoru s našom novinarkom

Redovi koji slijede, u najmanju ruku, djeluju nevjerovatno, mogu se običnom smrtniku učiniti kao štivo iz rubrika “Zona sumraka”, koje, najčešće, nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Ovo je, ipak, istinito svjedočenje

Čovjek se rodi, živi i umre. Tako kažu zakoni prirode i teško da ovaj redosljed o postanku i odlasku sa ovog svijeta može da pretrpi bilo kakve promjene. Međutim, u slučaju 39-godišnjeg Osmana Hodžića stvari stoje bitno drugačije: rođen je 12. februara 1968. godine, živio u rodnoj Žepi, potom u sarajevskom naselju Vogošća, poginuo 21. januara 1993. godine,  na borbenoj liniji, a dan kasnije, na vlastitoj dženazi, vratio se među žive. Za svaki podatak iz priče koja slijedi Osman se kune da je sto posto istinit.

Dugo se Osman nećkao da nam otvori srce i dušu. Kaže, ne bi da daje povoda dušmanima da ga «prozivaju», a i priča je stara već 14 godina i sve što je vezano za zbivanja iz januara ratne '93. godine. Ne vidi on da tu ima ičega neobičnog niti senzacionalnog.
-Dogodilo se...Bilo pa prošlo-kratko, kao za sebe, komentariše a potom nam, uz blagi smiješak, daje do znanja da je spreman za razgovor.

   Lišće za promrzle ruke

Početak rata u BiH Osman Hodžić je dočekao u Vogošći, u kojoj se, kako u šali kaže, udao koju godinu ranije. Tamo je živio sa suprugom Džemilom, u to vrijeme jednogodišnjim sinom Damirom, te supruzinim roditeljima i bratom. Kada su agresorski vojnici okupirali ovo sarajevsko naselje, u proljeće 1992. godine, oni koji su živu glavu izvukli potražili su novo utočište. Na žalost, Osmanov punac i šura nisu se uspjeli spasiti od četničke ruke, a ostatak porodice obreo se u Brezi. Tu se naš sagovornik pridružuje vojnoj policiji. Period do 21. januara 1993. godine, veli Osman, ni po čemu nije vrijedan velike priče. «Bilo je guravo, ali nekako se izguralo», kaže i dodaje kako se kobnog januarskog dana, ipak, još živo sjeća.