Biljka mišjakinja je poznata pod mnogobrojnim drugim, narodnim imenima, kao što su - crijevac, ptičja trava, mala mišjakinja, mišje uho, poljska mišjakinja... Narodno ime "crijevac" ova biljka dobiva po elastičnom končastom crijevu koje je dio starije biljke mišjakinje. Ime "ptičja" trava mišjakinja dobiva po pticama koje rado jedu njene sjemenke. Ova biljka je u narodu poznata kao svestran dar prirode koji - i liječi i krijepi i osvježava. Saznajte koje su to blagodati "ptičje trave".

Mišjakinja je najpoznatija kao invazivna vrsta korova, a nažalost manje poznata kao ljekovita biljka i cijenjeno povrće u doba Rimskog carstva. Karakteristike ove biljke mogu se jako pametno iskoristiti i tako ju iz "neprijatelja" pretvoriti u "saveznika".

Inače, mišjakinja je biljka životnog vijeka jedne do dvije godine. Raste kao korov po vrtovima, poljima, vinogradima, livadama, uz jarke, zidove... Obično dostigne visinu od 40 cm. Mišjakinja u svježem stanju opojno miriše na svježe klipove kukuruza. Okus je, doduše, prilično gorak.

Mišjakinja cvjeta od marta do oktobra. Englezi je nazivaju "kokošja hrana". Latinsko ime roda potječe od riječi "stella", što u prevodu znači "zvijezda". Ovo ime mišjakinja je dobila zbog zvjezdastog oblika cvjetova.

Mlada biljka upotrebljava se za jelo tokom cijele godine, i to u obliku variva, odnosno špinata. Sjeme mišjakinje se upotrebljava i kao začin, te se prosipa po hljebu i pecivu. Mišjakinja se, svakako, može i sušiti. Najbolje je sušiti ju ljeti, i to na toplom i vjetrovitom mjestu.


CIJELI TEKST PROČITAJTE U PRINTANOM IZDANJU AURE OD 12. NOVEMBRA 2011. 

U novije vrijeme, na našim prostorima se često spominje stevija. To je biljka naročite slatkoće, te ekstrakt iz njenog lišća uspješno zamjenjuje upotrebu šećera saharoze iz šećerne trske. No, za razliku od saharoze, šećer iz stevije nije štetan za zdravlje. Naprotiv - vrlo je ljekovit.

Stoga, nije čudo kada čujemo da bi upravo ova biljka mogla postati spasonosna za oboljele od dijabetesa tipa 2. Može se bez straha upotrebljavati kao zaslađivač, jer ne povisuje razinu šećera u krvi, a potiče izlučivanje inzulina. No, stevija djeluje i na mnoge druge bolesti današnjice...
               
Stevija je porijeklom iz Paragvaja, gdje se više od 1500 godina koristi kao zaslađivač gorkih ljekovitih pripravaka, čajeva, i sl. Guarani (južnoamerički domoroci) nazvali su je "list slatkog meda". Krajem 19. stoljeća steviju je "otkrio" talijanski botaničar Bertoni i tako omogućio njezin uzgoj i u drugim krajevima svijeta. Danas su glavni proizvođači stevijinog lišća Japan, Kina, Tajvan, Tajland, Koreja, Brazil, Malezija i Paragvaj.

Inače, stevija najbolje uspijeva u umjereno vlažnoj suptropskoj klimi, s prosječnom temperaturom 24°C i 1400 mm padavina u godini, na umjereno plodnim pjeskovitim tlima. Najčešće se razmnožava sjemenom i reznicama, a uzgaja se kao jednogodišnji usjev. Na jednom hektaru dobiva se oko 2,8 tona lišća, što je zamjena za 66,2 t šećera.

Budući da ne podnosi mraz, stevija se u evropskim kontinentalnim krajevima može uzgajati samo u posudama u kući. Najbolji su lončići promjera 20 cm, a kao supstrat može poslužiti zemlja za balkonsko bilje. Ne valja je obilno gnojiti, a ni prečesto zalijevati. Ljeti neka bude u vrtu, na balkonu ili terasi, na sunčanom i toplom mjestu.


CIJELI TEKST PROČITAJTE U PRINTANOM IZDANJU AURE OD 28. NOVEMBRA 2011.

Biljka čestoslavica krije se i iza još nekih naziva. Tako je neki znaju kao pozemljušu, neki kao razgon, neki kao razlog, a neki i kao jetičnik. Kako god da je zvali, čestoslavica je ljekovita biljka, prepoznatljiva po nježnim cvjetovima blijedomodre boje. Gorkog je i pomalo oporog okusa. No, vrijedi istrpjeti - ljekovite moći čestoslavice su nebrojene...

Kada su Rimljani zaposjeli sjever Evrope i tamo otkrili čestoslavicu, nazvali su je “lijekom svijeta”. Njene ljekovite moći su se tako brzo proslavile da su ušle i u poslovicu - kad bi Rimljanin htio da oda priznanje i pohvali neku značajnu ličnost, rekao bi za nju da ima “toliko dobrih osobina, kao cijenjena trava veronika”. Nijemci su duhovito nazvali ovaj cvijet “muška vjernost”.

Čestoslavica je nježna zeljasta trajnica, visine od 30 do 35 cm. Cijela je biljka obrasla dlačicama. Njen cvijet ima latice koje opadaju i na najmanji dodir. Cvate u periodu od maja do avgusta. Ljekovita čestoslavica raste po cijeloj Evropi, ali na našim prostorima je i nema baš u većim količinama.

Ljekovita je cijela cvatuća biljka, osim korjena. Stoga je važno znati da se pri sakupljanju čestoslavica treba rezati, a ne čupati - tako omogućavamo biljci da se obnavlja. Čestoslavica se suši u hladu i na propuhu, nakon čega se usitni i spremi.


CIJELI TEKST PROČITAJTE U PRINTANOM IZDANJU AURE OD 14. NOVEMBAR 2011.  

Biljka vidac poznata je i pod imenima: vidica, očanica, vidova trava, dragonka. Kako joj se i iz samog imena da naslutiti, to je trava koja vrijedno vodi brigu o vašim očima. Iako je odlikuje i epitet polunametnika koji se svojim usisnim korijenjem pričvrsti za livadske trave i sisa im sokove, ipak je to ljekovita trava vrijedna pomena...

Pisani materijali čak iz XV stoljeća govore o ljekovitosti vidice u liječenju bolesti očiju, žutice, želuca, kašlja, te upale vrata. Inače, “euphrassia” na grčkom znači “radost”, što je potpuno opravdan naziv kada se uzmu u obzir brojna pozitivna iskustva nevoljnika sa ovom biljkom. Kneipp, pak, ovu biljku je nazvao “nadom za oči”.

Inače, vidac je jednogodišnja i, mnogi će reći, dosta neugledna biljka koja raste pretežno na travnatim zemljištima, od livada do proplanaka. Može se naći i uz puteve, na čistinama svijetlih šuma, itd. Bijeložuti i ljubičasti cvjetovi, sa produženom cijevi vjenčića, pojavljuju se u periodu od juna do avgusta.

Vidac ne posjeduje naročit miris, a niti lijep okus. Gorak je, ali to ga ne čini manje vrijednim. Ako ga želite u svojoj kućnoj apoteci, berite ga cijelog, ali bez korjena. Sušite ga na toplom i prozračnom mjestu, ali pazite da je u hladu. Suhu biljku usitnite i pohranite. I svježu biljku možete iskoristiti - iscijedite sok i pomiješajte sa rakijom. Prikladno i za vanjsku i za unutarnju upotrebu.


CIJELI TEKST PROČITAJTE U PRINTANOM IZDANJU AURE OD 31. OKTOBRA 2011.