I ovog juna jedan od najljepših sarajevskih kvartova – Trg Alija Izetbegović plijenio je prirodonim i opojnim mirisima. Preko stotinu izlagača na Petom međunarodnom festivalu čaja i ljekovitog bilja “Sarajevo 2007”, na 90 štandova, predstavilo je svoje prirodne preparate, kreme, čajeve, kupke…

I ovogodišnja sarajevska manifestacija, koja se ubraja u jednu od prestižnijih na balkanskim prostorima, zadržala je nepromijenjenu koncepciju. Dio izlagača, koji je bio voljan da plati kotizaciju borio se za nagrade, dok je većina njih, ipak, sva četiri festivalska dana nastojala da proda što više svojih preparata.

Neki, poput Senade Kajtezović, čiji je štand i ovog juna bio među najposjećenijim, ostajali su u dužim razgovorima sa posjetiteljima ili poslovnim saradnicima. Skorašnji početak serijske proizvodnje “Psorexa” i “Meda života”, za koje je Kajtezovićka dobila i certifikat, pobudio je veliku pažnju Sarajlija. Bilo je čestitara i od izlagača na Festivalu.

Bogatstvo u ljekovitom bilju

Blizu dvije hiljade različitih proizvoda od ljekovitog i aromatičnog bilja, šumskih plodova i proizvoda od meda, te stručne literatura – najbolji je dokaz da naša zemlja posjeduje izvanredno bogatstvo upravo u fitoterapiji i prirodnim preparatima. Izlagači su objašnjavali kako “kap po kap”, čuvati svoje zdravlje, koliko je potrebno napraviti korak više u približavanju zvanične i narodne medicine, šta znači zdrava ishrana….

- Čuvanje zdravlja nije skupo – već lijekovi i doktori – čuli smo, možda, najpoučniju rečenicu na Trgu Alije Izetbegovića.

Prestižna manifestacija

Direktorica festivala Samira Katica Arnautović na sve to dodaje kako je sretna što je Sarajevski “Bifest” prerastao u tradicionalnu i prestižnu bosanskohercegovačko privrednu, turističku i kulturnu manifestaciju.

Zbog termina štampanja ovog broja nismo mogli sačekati podjelu priznanja, zbog koje je minule dvije godine, bilo dosta polemike i burnih reakcija, pa i sumnji. Međutim, u kuloarima se pričalo kako su Samirini “pretplatnici na nagrade” iz minulih godina, i ovog ljeta najozbiljniji konkurenti za festivalska odličja.

Velid Gagula (47), profesor na devet stručnih programa Srednje škole u Konjicu, kompletirao je porodično stablo Rizvića koje je njegov daidža Mujo Rizvić sakupljao nekoliko desetljeća

Za vrijeme svoga života rahmetli Mujo Rizvić iz Konjica (1923.- 1998.) sakupljao je i bilježio predanja o svom zavičajnom Konjicu, o ovdašnjim adetima, velikanima, običnim ljudima, događajima… Posebno se posvetio istraživanju korijena i porijeklu svoje loze. Rizvići su bili njegova neiscrpna i, nažalost, nedovršena tema. Nakon što je umro 1998. godine, tamo gdje je on stao, nastavio je njegov sestrić Velid Gagula, inače diplomirani inženjer elektrotehnike i profesor u konjičkoj Srednjoj školi, na čak devet stručnih programa.

  Bez jedne ruke

Gagula je autor šest knjiga, uglavnom o rodnom Konjicu za koje je, također, materijal većim dijelom prikupio njegov daidža Mujo
 
- Moj daidža je bio šef Biroa rada (ranije Zavod za zapošljavanje), ali je volio sve što je staro. Uglavnom ste ga mogli vidjeti u društvu starijih ljudi. Živio je 75 godina i bio je jako cijenjen u Konjicu. Iako je bio invalid, jer nije imao jednu ruku, cijelog života je nosio papir i olovku, bilježio je sve što bi čuo; svako predanje, legendu, anegdotu... Poslije, kada bi došao kući, imao je jednu staru pisaću mašinu na koju je to fino prekucavao i oblikovao. Na kraju je sabrao 23 sveske velikog formata gusto ispisane na pisaćoj mašini.

Kao ni mnogi drugi, tako ni Gagula na početku daidžu Muju nije shvatao, niti doživljavao ozbiljno. No, danas, kaže, vidi da je griješio. Sakupio je i povezao lozu Rizvića, koja je nedavno i uknjižena zahvaljujući Velidu Gaguli, koji živi danas sa svojom majkom Nafijom.
 
- Svo ono što je daidža godinama sakupljao, danas itekako ima smisla. Kamo sreće kada bi svaka loza imala barem po jednog Muju Rizvića - kaže Gagula

Karitativno-humanitarna organizacija Kruh sv. Ante iz Bosne, svaki dan nahrani 750 gladnih ljudi

Dolaze uglavnom stari i nemoćni, među kojima je najveći broj onih što žive od socijalne pomoći, ali i onih koji su nekada bili na visokim funkcijama X Dođu da jedu, a onda, usput, izvade lijekove da im kuharica pokaže kao će ih piti, jer nisu dobro razumjeli doktoricu koja im je to propisala

Sve je počelo polovinom 12. stoljeća. Jednogodišnje dijete po imenu Tomica, čiji su roditelji stanovali uz Crkvu blaženog Antuna, bilo je neoprezno ostavljeno pored posude pune vode. Kada se majka vratila, ugledala je dječije nogice izvan posude, dok mu je glavica bila potopljena u vodi. Plačući, izvadila je mrtvog mališana i, sva u šoku, potrčala u pravcu crkve na kojoj su radili radnici i fratri. Tražila je pomoć... No, niko joj nije moga pomoći. Dijete je već bilo mrtvo. Uplakana majka, držeći svog mališana na rukama, zavjetovala se Svetom Antunu da će, ako oživi njeno djete, siromašnim podjeliti žita u težini svog djeteta.

- Ubrzo nakon toga, desilo se čudo. Dijete je zaplakalo u majčinom naručju!? Oživjelo je...! To se čudo dogodilo poslije smrti sv. Antuna 1231. i ta godina uzima se kao godina nastanka "Kruha sv. Ante" - stoji, između ostalog, u knjizi "Cvjetići sv. Antuna", autora, izvjesnog fra Arnolda de Serranna koji govori o korijenima ove organizacije, danas rasprostranjene gotovo po cijelom svijetu - ispričao nam je fra Stipan Radić, ravnatelj Karitativno-humanitarne organizacije "Kruh sv. Ante", Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

  Riža, meso i palačinci

Bosna i Hercegovina također spada u jednu od zemalja gdje aktivisti ove humanitrane organizacije pomažu siromašnim, bolesnim, uneserećenim. Pomažu katolicima, pravoslavcima, muslimanima, Romima... Kod njih su vrata za svakog otvorena. Nastala je po samom dolasku franjevaca u Bosnu, još prije 700 godina, i tada je nosila naziv Bratovština sv. Ante. Djelovala je sve do 1945. Godine, kada komunistička vlast zabranjuje njen rad. Početkom 1992. godine, na inicijativu fra Petra Anđelovića Bratovština ponovo počinje sa radom, ali ovoga puta kao prava humanitarna organizacija. Od tada ovdje se gladan nahrani, tužan razveseli.

Bosanski Robin Hud – zmijoljubac Hajrudin Keran (52), iz mjesta Bravnice kod Jajca, tvrdi da redovno komunicira sa “hladnokrvnicama”

Iako zmije kod većine ljudi bude strah i jezu, Hajrudin Keran iz Bravnica kod Jajca, osjeća prema njima nešto “robinhudovsko”. Ne slaže se sa nama da je zmijoljubac. Ta veza između njega i gmizavih i otrovnih “hladnokrvnica” je jača i savršenija.  Za njega su zmije njegova braća i sestre, najodaniji i najsigurniji prijatelji. On sa njima razgovara, drži ih u rukama, kad god poželi može ih dozvati ili zamoliti da napuste neko područje. 
- Zmije su vam kao i ljudi. Ima ih svih vjera, porodične su i imaju svoje vođe. Zavisno kojoj vjeri pripadaju imaju svoja imena i ona su identična ljudskim. Nikada ne napadaju prve i boje se čovjeka. Insan ti je veća veća zvijer od njih. Napadaju samo kada čovjek neku od njih ubije, a najgore su kada im se ubiju ženke i mladi – otrkiva nam tajne zmijskog života ovaj, po svemu neobični čovjek.

Meleci (anđeli) - zaštitnici

Za tajnovite gmizavce se zainteresirao kao osmogodišnjak. Zapravo, one su njega odabrale za svoga cara. Spasile su ga iz paklenog života sa ocem, koji je volio više kafanu i kurve od porodice. Bio je dušmanin, kaže Hajrudin, i sebi, i njemu.

- Jednom prilikom dok sam čuvao ovce on je u planinu došao bijesan. Ludački me je udarao. Nekako sam se istrgao iz njegovih šaka i onako preplašen i uplakan bježao sam kroz šumu. Pri tome sam molio Boga da mi pomogne. Odjednom su se pored mene stvorile zmije. Prekrile su me, zaštitile. Ja drhtim i gledam oca kako me uzaludno traži, ali on mene ne vidi. Bili su to moji meleci (anđeli) zaštitnici. Čuvale su me, hranile i davale upute deset dana. Moji kod kuće su me već bili prežalili. Kada sam se vratio deseti dan, sjećam se da je majka pala u nesvijest. A ja sam bio sasvim druga osoba. Nisam smio više vikati, psovati niti bilo kakvo zlo učiniti. Ispričao sam im šta mi se desilo, te im objasnio da mogu razgovarati sa zmijama. Svi su me se plašili. Zato sam morao napustiti kuću – priča Hajrudin.

U Jajcu se danas teško živi, teško opstaje. Hajrudin nema sigurna primanja, ali svoje znanje u liječenju od zmijskog otrova ili “čišćenju terena od zmija” ne naplaćuje. Ako ga neko daruje – dobro i jeste.