Rođeni Sarajlija, dr. Marko Montana, internista-reumatolog, ubraja se među vodeće stručnjake u liječenju reumatskih oboljenja. Po završetku studija, jedno vrijeme ordinirao je u Rijeci, a odatle je odselio za Ameriku. U tamošnjoj kompaniji za ispitivanje lijekova “ACS” dugo vremena je pratio djelovanje farmakoloških medikamenata na čovjekovo zdravlje. Njegova zadaća bila je da za svaki lijek pripremi ekspertizu o konačnom njegovom učinku, kvalitetu i djelotvornosti.

- Baš taj posao mi je pomogao da proputujem svijet i da se upoznam i sa drugom, tada skrivenijom stranom medicine - alternativnim metodama liječenja. One su mi bile dostupne na studijskim putovanjima i boravcima u Kini, Japanu i Indiji – započinje priču dr. Montana, koji je u dosadašnjoj karijeri obišao tridesetak zemalja svijeta.

Duga lista oboljenja

Upravo ta putovanja i iskustva su mu kao liječniku pomogla da se uvjeri kako je savremena medicina kruta i usko vezana za jednu tematsku cjelinu. Nema onog šireg spektra gledanja bolesti ili ponašanja pacijenta. Naravno, to ne znači da alternativna medicina sve to ima. Ali, njihovim uvezivanjem i preplitanjem, granice u postizanju većeg kvaliteta zdravlja kako pojedinca, tako i nacije, značajno se pomjeraju naprijed.

- Gledajući kako na Dalekom istoku liječe rukama, aromatičnim uljima, kremama i biljem, prvo sam s nevjericom sve to pratio, pitajući se da da li je to uopće moguće. Radoznalost i neka lična iskustva, počeli su me uvoditi u tajne liječenja kineskom tradicionalnom medicinom. Kada sam doznao koliko mi je bilo “dozvoljeno”, tada sam i shvatio da jedino pravi lijek za današnje bolesti može donijeti uska saradnja savremene i alternativne medicine. Sva ta iskustva sam počeo prenositi u svojoj kompaniji u Americi. Čak sam insistirao da moji pacijenti koriste, uz terapiju koju im propišem na bazi saznanja moderne medicine, i terapiju iz alternativne medicine. Rezultati su bili izvantredni. – kaže naš sagovornik.    

Tragične uspomene  na gubitak braće dio su svakodnevnice Nedima Biščevića Buce, popularnog sanskog stomatologa i lovca u slobodno vrijeme, kojem su u Manjači ubili brata blizanca

Sanski stomatolog  Nedim Biščević Buco ( 41),  svojim sinovima dao je imena dvojice braće  Harisa (1964)  i Edina (1966),  kojima se nakon odvođenja u koncentracioni logor Manjača u ljeto 1992. godine  do danas gubi svaki trag.

Posljednji susret na Manjači

Tragične uspomene  na gubitak braće dio su svakodnevnice popularnog sanskog stomatologa i lovca u slobodno vrijeme. I Nedima je 1992. godine zajedno sa ocem Faikom  i majkom Jasminkom čekala ista sudbina.

- Haris i ja odvedeni smo istoga dana na Manjaču, 6. juna 1992. u dva kamiona, dok je moj brat blizanac Edin  ostao pritvoren u Sanskom Mostu u Sportskoj dvorani. Harisa su pred kapijom logora izdvojili sa još nekoliko zarobljenika i odvedeni su u nepoznato - prisjeća se Nedim.

Mjesec kasnije blizanac Edin doveden je u logor Manjača. Tokom transporta 18 logoraša dovezeni su polumrtvi u logor, a  Edin ih je, na poziv komandanta logora pukovnika,  Popovića pokušao spasiti. Pomoći nije bilo, a Edina Biščevića su, potom, zajedno sa mrtvim logorašima odvezli u nepoznatom pravcu.

Sl. Sve ove instrumente deda Zvonko je sam izradio   (Aura 61 zvonko 7)

Učitelj prepoznao njegov talenat za likovnu umjetnost   - Slikanje uz asistenciju supruge Marije   - Prva samostalna izložba u galeriji franjevačkog samostana Sv. Ante u Sarajevu  - Sjećanje na prošle dane   - Učenje u «Liri» gazde Rike Elznera   - Da li je obnovljena violina iz radionice čuvenog graditelja Guadaninija

Igra sudbine, ili, preciznije, jedna izgubljena lična karta, koju smo pokupili sa mokrog trotoara u glavnoj sarajevskoj ulici, odvela nas je, prije nekoliko dana,  na vrata umirovljenika Zvonka Ivankovića. Tek nekoliko rečenica, koje smo razmijenili sa simpatičnim dedicom i njegovom ljubaznom suprugom Marijom, bilo je vrijedno našeg povratka na istu adresu, ali ovoga puta u ulozi novinara. Zvonko Ivanković, naime, nije «obični» penzioner. I danas, na pragu devete decenije života, on, kako sam kaže, «može napraviti sve što oči vide» i «naslikati sve što zamisli». Jeste da ruke dršću, a i strpljenja je svakim danom sve manje,  ali, ne da se. Kad god dođe vrijeme da se oslobodi nagomilane inspiracije, on ga iskoristi na najbolji mogući način. Plod tog rada su, između ostalog, brojne slike, mahom rađene u ulju, te muzički instrumenti, što prepravljeni ili popravljeni, što izrađeni vrijednim rukama deda Zvonke. 

Nakon što joj se stanje pogoršalo, hitno prebačena u tuzlansku bolnicu   - Nekoliko dana bila na infuziji, a pored stalnih bolova, te vode u plućima i stomaku, povremeno je imala i napade teškog disanja, naglog pada pritiska i ubrzanog rada srca   - Nakon desetodnevne borbe, doktori su uspjeli stabilizirati njeno stanje   - Nastavlja se akcija na prikupljanju sredstava za  dalje liječenje

Besima Bajramović, devetogodišnja djevojčica iz Cazina, prva kojoj je u BiH transplantirana jetra sa živog davaoca, zbog određenih poteškoća, već više od deset dana nalazi se u Univerzitetsko-kliničkom centru Tuzla. Kako smo već u nekoliko navrata pisali, ovoj hrabroj djevojčici, kojoj je 1.decembra prošle godine u UKC Tuzla, zbog ciroze, izvađena jetra, a na njeno mjesto postavljen lijevi režanj majčine jetre se, nakon operacije i postoperativnog perioda, osjećala dosta dobro. Redovno je uzimala sve propisane lijekove i svakih desetak dana odlazila na kontrolu u Tuzlu. Onda je, sasvim iznenada, 13. februara došlo do određenih komplikacija. Roditelji su mislili da je riječ o prehladi ili gripi.

Pomoć dobrih ljudi maloj Besimi je i dalje neophodna, pa svi koji žele pomoći njeno liječenje, mogu svoja novčana sredstva uplatiti na žiro-račun njenog oca Bešira, koji je otvoren kod Uni Credit Zagrebačke banke. Broj žiro-računa je 3385002514331390, sa naznakom: "Za liječenje Besime Bajramović".