Bosanski Robin Hud – zmijoljubac Hajrudin Keran (52), iz mjesta Bravnice kod Jajca, tvrdi da redovno komunicira sa “hladnokrvnicama”

Iako zmije kod većine ljudi bude strah i jezu, Hajrudin Keran iz Bravnica kod Jajca, osjeća prema njima nešto “robinhudovsko”. Ne slaže se sa nama da je zmijoljubac. Ta veza između njega i gmizavih i otrovnih “hladnokrvnica” je jača i savršenija.  Za njega su zmije njegova braća i sestre, najodaniji i najsigurniji prijatelji. On sa njima razgovara, drži ih u rukama, kad god poželi može ih dozvati ili zamoliti da napuste neko područje. 
- Zmije su vam kao i ljudi. Ima ih svih vjera, porodične su i imaju svoje vođe. Zavisno kojoj vjeri pripadaju imaju svoja imena i ona su identična ljudskim. Nikada ne napadaju prve i boje se čovjeka. Insan ti je veća veća zvijer od njih. Napadaju samo kada čovjek neku od njih ubije, a najgore su kada im se ubiju ženke i mladi – otrkiva nam tajne zmijskog života ovaj, po svemu neobični čovjek.

Meleci (anđeli) - zaštitnici

Za tajnovite gmizavce se zainteresirao kao osmogodišnjak. Zapravo, one su njega odabrale za svoga cara. Spasile su ga iz paklenog života sa ocem, koji je volio više kafanu i kurve od porodice. Bio je dušmanin, kaže Hajrudin, i sebi, i njemu.

- Jednom prilikom dok sam čuvao ovce on je u planinu došao bijesan. Ludački me je udarao. Nekako sam se istrgao iz njegovih šaka i onako preplašen i uplakan bježao sam kroz šumu. Pri tome sam molio Boga da mi pomogne. Odjednom su se pored mene stvorile zmije. Prekrile su me, zaštitile. Ja drhtim i gledam oca kako me uzaludno traži, ali on mene ne vidi. Bili su to moji meleci (anđeli) zaštitnici. Čuvale su me, hranile i davale upute deset dana. Moji kod kuće su me već bili prežalili. Kada sam se vratio deseti dan, sjećam se da je majka pala u nesvijest. A ja sam bio sasvim druga osoba. Nisam smio više vikati, psovati niti bilo kakvo zlo učiniti. Ispričao sam im šta mi se desilo, te im objasnio da mogu razgovarati sa zmijama. Svi su me se plašili. Zato sam morao napustiti kuću – priča Hajrudin.

U Jajcu se danas teško živi, teško opstaje. Hajrudin nema sigurna primanja, ali svoje znanje u liječenju od zmijskog otrova ili “čišćenju terena od zmija” ne naplaćuje. Ako ga neko daruje – dobro i jeste.

80 godina pčelarske tradicije u bijeljinskoj porodici Idrizović

Penzioner Idriz Hujdurović (82) iz Bijeljine, dugogodišnji direktor GIK "Rad" i jedan od osnivača ove nekada ugledne građevinske firme, već 50 godina pčelinjim proizvodima i ekstraktima trava liječi čitav niz bolesti. Pored kanala Dašnica, na izlazu iz Bijeljine prema selu Velika Obarska, na 25 dunuma imanja brata Begana (91), koje Hujdurovići još uvijek zovu "Kabakalma", u pčelinjaku naslijeđenom od oca Muje, starom 75 godina, proizvodi se med i pripremaju trave za mehleme i ekstrakte koji liječe rak kože, dijabetes, astmu i bronhitis, bolesti bubrega, želuca, prostate.

  Kabakalma

U lijekove Idriza Hujdurovića ugrađeno je više od 80 godina porodičnog bavljenja pčelarstvom. Njega i brata mu Mehu (85), tvorca čuvene sorte bijeljinskog kupusa, zatekli smo na poslu vrcanja meda. Brat Began, koji obično ima ulogu nadzornika, tih dana boravio je u Sarajevu, kako kažu, da bi bio što bliže dobrim doktorima.
Na "Kabakalmi" sve odiše mirom i urednošću uzornog imanja koje je nekad obuhvatalo preko 250 dunuma. Na jednoj strani je tridesetak stabala oraha koja se nastavljaju oglednim poljima brata Mehe i parcelom na kojoj su posijane razne trave. Na drugoj strani je pet dunuma pod travom "facelijom", bezbroj ljubičastih cvjetova i vrijedne pčele na gotovo svakom od njih, a iza ljubičatog mora parcela je zasijana bijelom djetelinom. U dnu imanja, pored kanala Dašnica nalaze se stabla bagrema, a središnjim dijelom, pored dvije kuće, čardaka i drugih pomoćnih objekata, dominira osamdesetogodišnji jasen visok dvadesetak metara i nešto niža, velika krošnjata lipa.
- Prije 50 godina na donjoj usni dijagnosticiran mi je tumor. Nisam se uspaničio, jer sam već spoznao snagu meda i ljekovitih trava. Radilo se o receptima koji sam pronašao u staroj literaturi ili sam ih bilježio po pričama starih pčelara. Počeo sam koristiti smješu propolisa, matičnog mliječa i ekstrakata trava. Pokazalo uspješnim jer sam izliječio rak na svojoj usni. Od tada sam pomogao mnogim ljudima koji su bolovali od raka kože. Moram reći da čak i bijeljinski ljekari počesto pacijentima daju broj mog telefona -  kaže Idriz Hujdurović.

Alija (62) i Ćaza (61) Hodžić, visočki travari, više od tri decenije pružaju pomoć svima koji zakucaju na njihova vrata 

Ćaza je od rahmetli svekrve zanat naučila davnih šezdesetih  - Zajedno sa mužem, riješila jada mnoge širom bivše Jugoslavije  - Nikada se nisu reklamirali, jer boje se previše novca; vole pet maraka zaraditi s halalom nego hiljadu s haramom

Odmah poslije Drugog svjetskog rata narod je u Visoko "išao po zdravlje" kod čuvene travarke Hajre. Kažu da su ljudi u kočijama i na konjima dolazili čak iz Splita, Skopja ili Mostara, da bi riješili svoje zdravstvene tegobe. Nakon Hajrine smrti, porodičnu tradiciju i recepture su nastavili pripremati njen sin Alija i snaha Ćaza. Iako je imala četiri kćerke, pred kraj života svoje tajne povjerila je sinu i snahi.

- Moj muž Alija je već bio poprilično upućen u majčine recepture, jer je kao dječak sa njom hodao po Hercegovini i sakupljao ljekovito bilje. A ja sam upijala od nje znanje - priča Ćaza Hodžić.

Avlija u Mahalskoj ulici

S početka sedamdesetih godina prošlog vijeka nastavili su porodičnu tradiciju, kako kaže Ćaza, spašavanja ljudskih života. Svaku travku uberu vlastitom rukom, pripreme je i osuše u svome dvorištu ili tavanu. Prate je kako "diše" i u procesu nakon branja, a onda pripremaju čajeve ili čajne mješavine za mnoge boljke. Posebno su uspješni kod razbijanja kamenca u bubregu i žučnoj kesi, te ženskih bolesti i neplodnosti.

- Kroz našu kuću tokom minulih 30-ak godina prošlo je hiljade nesretnih ljudi.

Niko nije otišao nezadovoljan iz naše avlije - kazat će Ćaza i dodati kako je Mahalska ulica na broju 3 oduvijek bila adresa i oaza u kojoj su ljudi najčešće nalazili slamku spasa za svoje zdravlje.

- Liječili smo i znane i neznane, od domaćice i zidara do pjevača, političara, sportista... Bolest ne bira funkcije, titule i ljepotu - naglašavaju naši domaćini.

Mostarac dr. Zlatko Golić (31), prvi akademski obrazovani kiropraktičar na području BiH

Dr. Zlatko Golić je ime koje Mostarci u posljednje vrijeme često spominju i preporučuju svojim prijateljima koji imaju problema sa neuromišićnim i koštanim sustavom, posebno kralježnicom. Grad u kojem, nakon rata, mnogo toga nedostaje, dobio je doktora kiropraktike, jedinu akademski obrazovanu osobu iz ove oblasti na prostoru BiH.

  Povratak u rodni grad

Osim toga, dr. Golić je znanje stekao u Švedskoj, suvremenoj europskoj zemlji sa visokim standardima kad je obrazovanje u pitanju, i ljudi mu vjeruju. Najčešće dolaze oni koji tegobe nose godinama, ali i oni koji jednostavno žele da provjere svoje zdravlje, preventive radi.

- U Švedsku sam otišao '93. godine i tamo sam stekao obrazovanje. Nakon srednje škole studirao sam pet godina na prestižnom skandinavskom College of Chiropractic u Stockholmu i stekao zvanje Doctor of Chiropractic (doktor kiropraktike). Nakon toga sam stažirao godinu dana, a potom dodatno završio za fitness trenera i personalnog instruktora. Vratio sam se u Mostar i otvorio ordinaciju – objašnjava dr. Golić i dodaje: - Kiropraktika - manuelna medicina, stara je oko 100 godina i nekad se svrstavala u alternativnu medicinu. Danas se u 75 zemalja svijeta svrstava u komplementarnu medicinu, gdje je legalizirana i zakonom priznata. Studij kiropraktike je sličan studiju medicine, sa naglaskom na ortopediju, neurologiju, anatomiju, fiziologiju i radiologiju, koji su ujedno i temeljni predmeti.

Način rada dr. Golića podrazumijeva detaljnu anamnezu - historiju bolesti. Provjeravaju se nasljedne bolesti i rade ortopedski i neurološki testovi, specifični za probleme određenog pacijenta. S velikim uspjehom on bezbolno i efikasno tretira išijas, lumbago, križobolje, diskopatije, bolove u vratu i ramenima, glavobolje, vrtoglavice (vertigo), probleme nepravilnog držanja, skoliozu, trnjenje u rukama i nogama, neuralgične bolove ekstremiteta kao i tegobe iz oblasti sportske medicine. Potpuno je individualno koliko će puta pacijent trebati terapiju. To prije svega zavisi od dijagnoze, statusa mišića i fizičke kondicije, te želje pacijenta da aktivno učestvuje u terapiji. Što se tiče pacijenata s područja Mostara i Hercegovine, najčešće dolaze s problemima nastalim nakon saobraćajnih udesa. Također su prisutna oboljenja mišićnog i koštanog sustava, nastala od posljedica stresa, posljedica rata, te tjeskobe i osjećaja nestabilnosti u svakom pogledu.