Almedina Kaljun (42), sa Založja kod Breze

- Rudnik je nešto za šta sam vezana cijeli svoj život. Rođena sam u Smailbegovićima, naselju nadomak rudnika. Kao mala igrala sam se oko rudnika. Moj rahmetli otac je zaradio penziju kao rudar. Moj dedo također, pradedo, amidže... Danas moj muž i brat rade u rudniku i svi smo nekako tu, godinama vezani za rudnik. Odatle je vjerovatno i potekla moja ljubav za rudarstvom - počinje Almedina svoju priču. - Znam da je rudarsko zanimanje malo neobično za jednu ženu. Kada sam se zapošljavala zatekla sam samo dvije žene; inženjerku Dragicu i još jednu tehničarku, a osim nas u Brezi ne znam da igdje postoji sličan slučaj - priča Almedina, naglašavajući da ih sada u jami ima ukupno šest, te još nekoliko žena koje povremeno silaze u jamu. To su obično, kaže, inženjerke rudarstva.

Ljudski faktor

- Znam da ljudi imaju određenu odbojnost prema jami. Čak i veliki broj kolega koji rade u rudniku, nikada nisu sišli u nju. Neki od njih su i penziju dočekali, a nisu se usudili ući. Rade, tako, neke poslove na površini zemlje. No, da budem iskrena, imaju i razloga. Koristimo opremu koja je nerijetko stara i više od pedeset godna a sve to utiče na sigurnost rudara. Mada, kada realno sagledam, i nije to baš toliko strašno, kako se čini. Posao rudara je težak i opasan onoliko koliko ga sam rudar učini takvim, bez obzira bio muško ili žensko. Naravno, postoji i onaj dio gdje ljudski faktor ne može uticati, ali u većini slučajeva nesreće su izazvane ljudskom nepažnjom. Slijedite li pravilo koje kaže: Kada se krećeš kroz jamu, gledaj ispred i iza sebe. Gledaj sa lijeve i desne strane i gledaj pod noge i iznad glave i, sigurno ti se ništa neće desiti - kroz šalu objašnjava Almedina i priznaje da unatoč dugogodišnjem iskustvu, na to pravilo ponekad i zaboravi.

Zašto je Neđo Pikula (56), travar iz Gacka, napustio ugostiteljstvo i vratio se prirodi

Tako je kazao kćerki Jovani i supruzi Dragani nakon što je spoznao da samo u prirodi može naći lijeka za svoju psorijazu  - Savjeti dr. Siniše Bodirože, dermatologa iz Beograda  - Recepte oca Gojka, nekada uspješnog travara, obogatio novim saznanjima  - Uskoro i industrijska proizvodnja lijeka za reumatizam

Povratak prirodi

Tražeći lijeka Neđo je trošio ono što je zarađivao u restoranu. Shvatio je da se ugostiteljstvom takav ne može više uspješno baviti i sav teret svaliti na suprugu Draganu. Obilazeći ljekare koji mu nisu uspijevali pomoći, nabasao je u Beogradu i na dermatologa dr. Sinišu Bodirožu, nekadašnjeg Sarajliju. Susret sa njim bio je presudan da se Neđo vrati travama, koje je nekada skupljao sa ocem Gojkom. Doktor Bodiroža, nakon niza neupješnih tretmana, savjetovao mu je da pomoć potraži u prirodi.
  
- Shvatio sam da svi toksini u organizmu nastaju unosom hrane i pića. Jetra ih u većini slučajeva "pročisti", ali ako ne uspije - izbacuje ih na kožu! Sve postojeće kreme koje se koriste u liječenju psorijaze i ostalih kožnih oboljenja uglavnom su rađene na bazi kortikosteroida  (grupa spojeva izoliranih iz nadbubrežne žlijezde op. a.), što može da bude opasno. Takve kreme ne smiju se davati trudnicama, što dovoljno ilustrira njihove štetnosti. Poslušao sam dr. Bodirožu i vratio sam se u Gacko, rekavši supruzi i kćerki: "Zamislite da sam u Australiji i da ne mogu brzo doći. Javit ću vama se kada se izliječim." Na bazi očevih melema i preparata, te skupljanjem drugih narodnih recepata, uspio sam se prije dvije godine izliječiti. Uspio sam napraviti terapiju od tri dijela: čajevi, melemi i tinkture. U međuvremenu sam pomogao kod raznih oboljenja, ali sam se skoncentrirao na kožna i reumatična oboljenja - zadovoljan je Neđo postignutim.

Hafiz Zilko Žolja, (76), iz Uvorića kod Visokog, iz hobija napravio stotine levhi, čiji ajeti krase mnoge džamije u BiH

Zilko časnu titulu hafiz nosi već punih 56 godina. Naučio svetu knjigu, Kur'an, napamet, davne 1951. godine. Četvrtak bio, drugog augusta 1951. godine, vrijeme ikindije namaza. Poslije je i sam bio muhafiz (učitelj) četvorici hafiza. To, kaže Zilko, neće zaboraviti dok je živ.

Prva levha kćeri na dar

Doživio je hafiz Zilko lijepih godina. Sedamdeset šesta mu je i već je 23 godine u penziji. Živi sa svojom hanumom i jednim sinom. Drugi mu je sin u Visokom, u gradu. Stan, kaže, kupio. Imao hafiz i dvije kćeri. Udate obje. Jedna se na Duhre kod Visokog udala, a za drugu ga ne upitah. On, iako zagazio u osmu deceniju, nema mira. Naučio, kaže, raditi otkako zna za sebe, pa ni u penziji ne može mirovati. Radi, hoda... a posljednjih 15 godina vrijeme provodi crtajući levhe, čiji harfovi danas krase više od stotinu džamija širom BiH i, ko zna koliko bi ih još bilo da mnoge od njih nisu porušene zajedno sa džamijama tokom agresije na BiH.

- Ako čovjek za života ne ostavi neki trag kao da nije ni živio - počinje Hafiz Zilko svoju priču - Doduše, kaligrafijom se bavim više iz hobija nego iz biznisa ali, eto, kažu ljudi da je interesantno i neobično.
 

- Kaligrafiju sam zavolio još dok sam bio dvadesetpetogodišjnak. Bio sam iman - hodža i, kako ondašnji Titin sistem nije baš dozvoljavao da se, pogotovo mlađi svjet, javno podučava arapskom pismu i vjeri općenito, bio sam prisiljen, a naravno i ostali imami, iznalaziti načine kako da ipak svoje vjersko znaje prenesemo na ostale. Stavio bih ja onda teku i olovku u džep, pa gdje god bih došao pokazivao bih i učio svijet, maltene krišom. Od tada sam zavolio arapsko pismo i kaligrafiju, da evo i u sedamdeset šestoj godini nemam mira - kaže  Zilko.

Klub ekstremnih sportova Vertigo iz Sarajeva

Zamislite da letite slobodni kao ptica, a ispod vas šume, potoci, svjež zrak…  - Letite tamo gdje želite i niko osim vas o tome ne odlučuje  - Poslije, kada dođete na odredište, čeka vas društvo sa potpaljenim roštiljem

Ko jednom poleti, više ne slijeće

- Prvi put poletio sam prije sedam godina i od tog dana svaki lijep trenutak provodim sa svojim paraglajederom. Do sada sam imao oko 600 sati provedenih u zraku i niti jedne sekunde mi nije žao - kazuje Miron Matijević.

Upozorava nas da ovo nije nimalo jeftin sport, ali bi mogao biti unosan biznis kada bi država imala više sluha. BiH je, kaže, kao izmišljenja zemlja za bavljenje ovim sportom, imamo prelijepe planine i pejzaže, na kojima nam i stranci zavide.

- Mogli bismo biti prepozatljivi po onome što nam se samo nudi, samo da je malo više novca i dobre volje – kazat će ovaj zaljubljenik nebeskih visina. 

Osjećaj pred polijetanje, a i tokom leta koji Miron opisuje kao kada pjevač izađe na pozornicu pa osjeti dozu pozitivne treme, nadmašuje sve brige i poteškoće svakodnevnice. Ko mari za politikom kada se vine nebu pod oblake!?

- Zamilite da letite na 2000 metara visine, slobodni kao ptica, a ispod vas šume, potoci, svjež zrak… Letite tamo gdje želite i niko osim Vas o tome ne odlučuje. Poslije, kada dođete na odredište, čeka vas društvo sa potpaljenim roštiljem... ma nevjerovatan je to osjećaj - pokušava Miron dočarati bar djelić ljepote ovog ekstremnog sporta