Udruženje građana za prevenciju zdravlja prehranom - "Nutrivita" iz Sarajeva, čudotvornim Darkfield mikroskopom postižu neviđene rezultate

FOTO: Helena Jovanović, troipogodišnja Beograđanka, sa bakom Milicom na preventivnom pregledu u Sarajevu

Opće poznata je činjenica da je hrana generator - pokretač našeg zdravlja. No, manje poznato je da ona vrlo često može biti i uzročnik raznih oboljenja, pogotovo, ako je način ishrane nepravilan. Nije onda ni čudo što posljednjih 15-ak godina, velike evropske zemlje poput Austrije i Italije, koje prednjače u tome, putem svojih parlamenata donose zakone, koji se odnose upavo na režim i način ishrane.

Jedna od bosanskohercegovačkih ogranizacija, koja se nastoji priključiti modernim svjetskim tokovima, kada je u pitanju zdravlje čovjeka je "Nutrivita" iz Sarajeva. Prvo udruženje građana ovakve vrste u BiH, koje za cilj ima očuvanje i unapređenje ljudskog zdravlja putem prehrane, djeluje već dvije godine. Propagira važnost ishrane. Postiže zapanjujuće rezultate, a okuplja veliki broj priznatih stručnjaka i medicinara iz oblasti ishrane.

- Zdravstveni fondovi su sve prazniji, a do ljekara je sve teže doći. Iz ovih razloga sve više raste uloga samog čovjeka u očuvanju sopstvenog zdravlja. Jer, odluku šta i kako jesti, koliko se baviti fizičkim aktivnostima i kako potrošiti slobodne vrijeme, donosimo mi sami - kaže na početku našeg razgovora, Ever Berbić, predjednik udruženja „Nutrivita".

Čudotvorna naprava

Za dvije godine koliko djeluju, kažu da su postigli zavidne rezultate. Poseban revolucionalini pomak, objašnjavaju, postigli su kada su u pitanju analazi čovjekovog organizma na osnovu kapi krvi, koja je najbolji pokazatelj stanja čovjekovog organizma.

Kako Midhat Ajdin, najpoznatiji visočki travar, još od Olimpijade 1984. godine liječi mnoga oboljenja medom i ljekovitim biljem

FOTO: Sve što rade, stvar je vlasitog zadovoljstava, a neke proizvode i ne naplaćuju: supružnici Midhat i Munevera Ajdin u svojoj vikendici u Visokom

Ako se u ovom današnjem vremenu modernizacije i ubrzanog života može i od koga čuti fina i topla riječ, savjet ili uputstvo za bolji i lagodniji život, onda su to stari bosanskohercegovački travari - narodni hećimi - čuvari svega onoga što je vrijedno i što je od pamtivijeka vezano za ove naše krajeve. Nažalost, takvih je sve manje.

Visoko je, primjerice, nekada imalo barem desetak nadaleko poznatih narodnih travara. Danas su ostale jedva dvije porodice. Hodžići, o kojima smo pisali u jednom od prošlih brojeva i Ajdini. Danas je Midhat Ajdin (65) jedan od rijetkih (ako nije i jedini) sa ovih prostora, koji pravi lijekove od, isključivo, domaćeg meda. Za više od dvije decenije, koliko se bavi narodnom medicinom, "specijalizirao" je oboljenja, pred kojim i zvanična medicina ostaje nemoćna.

Prvi pacijent - sin Adnan

Midhata smo zatekli u njegovoj vikendici u Visokom. Šestodunumsko imanje smješteno između fabrike "Vispaka", sa jedne i raskrsnice puteva za Sarajevo, Kakanj, Zenicu... sa druge strane, pravi je ovozemaljski raj. Kaže, tu najčešće provodi dane. Bio je u društvu sa suprugom Muneverom. Pomagala mu je oko spravljanja mehlema. Ona će nam poslije, kroz šalu, priznati da neke, poput onih za opekotine, pravi čak i bolje od muža.

U vode fitoterapije, naš sagovornik je zaplovio još kao dijete. Rahmetli majka Zineta bila je travarka, pa je uz nju dosta toga naučio, a i zavolio ovaj posao. No, sve do Olimpijade 1984. godine, nije se ozbiljnije posvećivao ovom poslu. Liječio je, kaže, uglavnom poznanike.

Nažalost, sudbina ga je '84. godine natjerala da silom prilika ozbiljnije zaplovi vodama narodne medicne, jer je njegov, tada 12-godišnji sin Adnan, stradao od opekotina. Ložio je vatru i sagorio se. Koža mu je potpuno izgorjela. Ljekari nisu mogli pomoći. Predlagali su amputaciju noge kako bi mu barem spasili život. No, Midhat na to nije pristao.

- Borio sam se devet mjeseci sa Adnanovim opekotinama. Pravio pomade, kreme, mehleme i, na kraju uspio. Danas se uopšte ne primijeti da je njegova koža ikada imala najteže opekotine - kaže Midhat, žaleći što nema slike da nam pokaže kako je to izgledalo.

Kako je Rasim Mekić (40), vlasnik farme krupne stoke "Duner Rajs" iz Grivice kod Banovića, ostvario svoj dječački san

Na putu od centra Banovića prema istomenom rudniku mrkog uglja u mjestu Grivice, sa desne strane puta na izblijedjeloj tabli lima, ispisano je jedva čitljivo ime: Farma rasplodnih junica i krava muzara "Duner Rajs". Farma je porodično vlasništvo Mekićevih i danas se proteže na gotovo 80 dunuma zemljišta. Broji preko 300 goveda, upošljava 20-ak radnika. Samo Tuzlanskoj mljekari dnevno isporuči 700 litara mlijeka. Kažu da su nekada ovoj mljekari isporučivali i po 1500 litara na dan, no to se zbog ekonomske situacije u ovom kantonu prepolovilo.

- Bio je to moj dječački san. Oduvijek sam želio da imam farmu goveda na kojoj ću raditi od jutra do mraka. Želio sam da nosim šešir kao pravi farmeri - govori naš domaćin Rasim Mekić.

 On je danas jedan od najvećih proizvođača mlijeka i mliječnih proizvoda u svom kantonu, a bio bi, kaže, i na Balkanu, samo kada bi se država zauzela sa njega.

Komšijska podrška

Sve je počelo prije dvije i po godine. Rasim, kao i većina njegovih sugrađana, bio je bez posla. A i kategoriju ratnog vojnog invalida sa 50, općinari su mu smanjili, prvo na 30, a potom na 20 posto invaliditeta. Nije, priča Rasim, mogao podnijeti takva ponižavanja, pa je odlučio da pokrene u vlastiti biznis

- Volim svoje Grivice i zato nisam želio ići iz njih. A mogao sam! Vjerovao sam da i ovdje ima hljeba. Evo, to sam i dokazao.

U ovaj projekat je ušao sam. No, kaže, nikada neće zaboraviti podršku komšija i prijatelja, koji su mu pomogli da sve ovo ostvari. Mnogi od njih, kaže, danas rade na njegovoj farmi

Dok radnici užurbano rade na uređenju staja i hranjenju stoke, Rasim govori da mu je žao što, unatoč njegovom uspjehu, još niko iz vrha Federacije BiH nije došao da obiđe njegovu farmu. Nisu se federalni ministri osvrtali ni na dopise koje im je slao, da bar znaju da jedna takva farma postoji u ovom rudarskom mjestu. Priča nam i kako je na nedavno održanoj izložbi stočarstva TK-a u Živinicama, dobio tri vrijedne nagrade: jednu za uzgoj teladi i dvije za uzgoj tovljenih bikova i junica za rasplodnju. No, ni takav kvalitet naše ministre na zanima. 

Zašto je Safet Rajkić (43), travar sa tridesetogodišnjim iskustvom, razočaran stanjem u ovoj branši

Kada se počeo baviti sakupljanjem i prodajom ljekovitog bilja, sve je bilo nekako drugačije - prirodno i normalnije  - Babo ih je budio u cik zore, ni svanulo ne bi, a onda bi ih postrojio kao vojnike; podijelio bi svakom po srp i platnenu vreću što bi mati sašila i, put Trebinja, Uloga ili Gvozna prema Kalnoviku, Čemerna, Zelengore...

Kada se prije nešto više od tridesetak godina Safet Rajkić iz Miljevine kod Foče, počeo baviti sakljupljanjem i prodajom ljekovitog bilja, sve je, kaže, bilo nekako drugačije - prirodno i normalnije. Travara je bilo jako malo, a i ono malo što ih je bilo, priča Safet, gledali su da pomognu ljudima. Novac je bio tek u drugom planu..

U tajne prirode i ljekovitosti trava Safet je zaronio uz očevu pomoć. Njegov otac, rahmetli Ibrahim, bio je rudar-fizikaner. Ali, kako je otišao rano u penziju, a njih, braće i sestara, bilo puno, neki Makedonac mu je predložio da počne sakupljati ljekovito bilje. Tako bi, veli, uspijevao "namaknuti" još koji ondašnji dinar na penzijicu.

- I, Boga mi, kaže Safet, malo pomalo, babo je stao na noge. Posao je krenuo pa je poslije, kako bi ko stasao, upošljavao i ostale ukućane.

   Prva pijaca 

Vremenom su se svi razišli. Poženili i poudali. Jedini je Safet, uz babu, ostao dosljedan očevoj ljubavi i porodičnoj tradiciji. 

- To su momenti koji su mi nekako zauvijek ostali urezani u sjećanje. Otac uleti u sobu u sami cik zore, još ni svanulo nije. Postroji nas kao vojnike, podijeli svakom po srp i platnenu vreću, koju bi nam mati sašila i - pravo prema Trebinju, Ulogu ili Gvoznu kod Kalnovika, pa onda na Čemerno, Zelengoru... Sakupljali smo bilje širom BiH - sjeća se naš sagovornik vremena iz mladosti, koja mu, sudeći po izrazu njegova lica, i danas nedostaju. 

Iako je 1983. godine završio srednju medicinsku školu, nikada nije radio kao medicinski radnik. Jedino za vrijeme agresije na BiH bio je u ratnim ambulantama i bolnicama.