Osim želučanih problema, Avdaga ima još jednu specijalnost – kiropraktiku! Bolove u vratu, leđima, napetost, slabu cirkulaciju, slab dotok krvi do mozga, rješava također uspješno. Skroman, duševno uzdignut, pun derviškog sabura, kaže da je jedina satisfakcija za njegov rad Božija milost

Mali Sedrenik u Sarajevu je sav u betonu i kamenu, pa se ljetna vrućina još teže podnosi.
U kući Avdage Smajića, u Kaukčijinoj ulici 62 ljudi se ne prestaju smjenjivati. Jedni odlaze drugi dolaze. A Avdaga, kao kakav vispren ljekar, svakom ukaže na njegove tegobe bez da išta pita. Što je za njega – primi i pomogne, što nije šalje dalje.

Gužve kod Avdage nema jer svako ima svoj termin, a ako se ponekad na red i mora malo sačekati, niko se zbog toga ne ljuti.

- Bit će dobro ako Bog dadne – ohrabruje svakoga.

Tako obično i bude. Do sada se od Avdage niko nije vratio da mu nije bilo bolje. Ljudi dolaze pognuti do zemlje, a odlaze nasmijani.

U kući Smajića, koji su u Sarajevo došli sa Sokoca prije 50 godina, narodnoj medicni se uvijek pridavala važnost, ali je Avdaga otišao najdalje. Majstor je za želučane probleme. Svi ga hvale. Blagim pokretima, koji skoro da i ne bole, vraća želudac na svoje mjesto za samo nekoliko minuta.
 
A travama, koje sam bere, ukoliko osjeti da treba, obnavlja i sluznicu želuca.

- Kad želudac strada može otići cijeli organizam. Odatle svijetu nesanica, nadutost, glavobolje, nervoza, slab apetit, raznorazni bolovi – kaže Avdaga.

Upozorava da zbog želuca mnoge žene ne mogu imati djece. I takve probleme je Avdaga rješavao.

Nije rijedak slučaj da kod njega dolaze ljudi iz Amerike, Njemačke, Srbije, Hrvatske..., a prije nekoliko godina na terapije mu je dolazio jedan ljekar iz Poljske.

CIJELI TEKST PROČITAJTE U PRINTANOM IZDANJU AURE OD 25. JULA 2011.

Na vrhovima drvenih olovaka, Jasenko u grafitu rezbari kule, ruke, životinje i sve druge oblike koji mu padnu na pamet XX Tvrdi da bi ljubav ka umjetnosti a ne zarada trebala biti u prvom planu svakog umjetnika, posebno onih velikih...

Dvadesetosmogodišnji Jasenko Đorđević, student Farmaceutskog fakulteta u Tuzli,  još je kao klinac, svojim dječijim ručicama, oblikovao najrazličitije stvari. Nije se ograničavao ni na materijal kojim će raditi niti oblike koje će praviti. Pravio je sve i svašta od svačega, ne sputavajući tako svoju maštu.

- Sjećam se da sam najviše volio da izrađujem origami figure. Potom sam radio razne skulpture, a prije pet godina sam napravio minijaturni brod od papira (dimenzije papira su 1,5 mm x 2,5 mm) kojeg sam prijavljivao za Ginisovu knjigu rekorda. Prijavio sam se na njihovoj oficijelnoj stranici, zatim popunio formulare i profaks’o im u Englesku. Odgovorili su mi da ne znaju u koju bi kategoriju smjestili moj rad, te da ne mogu biti sigurni u kvalitet rada – priča Jasenko.

Doduše, nudili su mu sudije koji bi nadgledali proces nastanka rada, da bi dakle, bili sigurni u autentičnosti. Jasenko se zahvalio na tome jer je morao snositi troškove njihovog dolaska i boravka.

- I da su me upisali u svoju knjigu, ne bih ništa dobio od toga, samo ličnu satisfakciju, tako da se nisam uspio vidjeti u toj “priči” - kazuje Jasenko.

A nakon tog nimalo ohrabrujućeg iskustva, Jasenko je odlučio svoju umjetnost komercijalizovati. Posvetio se izradi skulptura na grafitu drvenih olovaka.

- Koliko znam, jedini sam u regiji koji to radi. Jednog dana brat mi je dobacio link na internetu, od umjetnika Daltona Ghettija koji je u svijetu prava senzacija. O njemu i njegovim olovkama na čijem vrhu kreira prava remek-djela, pišu svi. Bio mi je inspiracija pa sam se okušao i to vrlo uspješno – kaže Jasenko.

CIJELI TEKST PROČITAJTE U PRINTANOM IZDANJU AURE OD 11. JULA 2011.

Svaki eksponat je vrijedniji od dukata, a u bogatoj kolekciji nalaze se najstarije marke tranzistora, gramofona, šivaćih i pisaćih mašina, ručnih mlinova za mljevenje kafe, kolskih točkova, ćupova, testija, tepsija, sinija...

Ljubav prema starinama Mehmed Katica je naslijedio od oca Nezima. U ugostiteljskom objektu „Hrastovi“, koji se nalazi nadomak Klinike za plućne bolesti u sarajevskom naselju Podhrastovi, ima preko tri stotine eksponata. Neki su stari par stoljeća, a nekima se ne može utvrditi starosna dob. Ovaj susretljivi 40-godišnjak kaže:
 
- Nastavio sam tamo gdje je prije sedam godina stao moj rahmetli otac, a veliki interes za prikupljanje starina pokazuje i moj sin Adnan. Mnogi koji ovdje dođu ostaju zadivljeni, slikari, pisci, ljekari, profesori i obična raja. Pihnu kahvu iz fildžana, ili himber iz zemljane posude.

Muzejske vrijednosti

Mehamed veli kako poseban interes pokazuju ljudi od struke, koji poznaju vrijednost starog pokućstva.

- Dolazili su iz Zemaljskog muzeja, interesovali se za neke eksponate, ali su odustali kada su uvidjeli da se ništa ne može iznijeti preko praga. Kolekcionari starina su najuporniji. Ne pitaju za cijenu, ali nema tih para za koje mogu kupiti najstarije tipove tranzistora, gramofona, šivaćih i pisaćih mašina, ručnih mlinova za mljevenje kafe, kolskih točkova, ćupova, testija, tepsija, sinija... Svaki predmet je dukata vrijedan, ali ovo se ne kupuje za dukate, već ostaje u porodici kao tradicija - kaže Mehmed i dodaje kako eksponati potječu iz svih krajeva naše domovine.

CIJELI TEKST PROČITAJTE U PRINTANOM IZDANJU AURE OD 27. JUNA 2011.

Po cijeloj BiH se priča o stravama koje salijeva bula Tenzila. Navodno da su djelotvorne kod mnogih tegoba, naročito onih izazvanih stresom. Tenzila klanja i istiharu. Ona joj pokaže da li je osoba za nju, ili je slučaj za doktora

Mnogo prije otkrića piramida, Visoko je poznato po „hodžama“! U ovaj trgovački grad, centar srednjovjekovne Bosne, krunidbeno mjesto bosanskih kraljeva, vijekovima se dolazi po zapise za plačljivu djecu, žene nerotkinje, hamajlije za nafaku i bereket. Svaka mahala, svaki sokak ima svog hodžu, kojem ljudi dolaze onda kada im u nevolji više ne može pomoći ni zakon ni medicina.
 
Po logici stvari, u tako postojanom prostoru lahko se održava i očuva sve, pa i ovo čime se visočke „hodže“ bave već stoljećima, iako zvanična ulema iz Islamske zajednice u BiH nikada nije priznala većinu onoga što se u Visokom prodaje pod plaštom vjere i Boga.
Tradicija zapisa i hamalija u Visokom je dugovječna i otporna na bilo kakve kritike.
„Zanat“ se prenosi uglavnom sa koljena na koljeno, a kao vjerodostojnost ovdašnjih iscjelitelja, poturaju se stare, požutjele knjige u kojima je navodno sva mudrost ovog svijeta i bir iladž za svaku boljku - što hodža ima stariju knjigu iz koje pravi zapise, vjeruje se da su zapisi djelotvorniji - imaju bolju fajdu!

Iscjeljivanje, liječenje stravom i istiharom, u kuću visočke porodice Omanović donijela je hafiza, bula, danas i hadžinica Tenzila koja je iz susjednog sela u Gornje Moštre došla sredinom prošlog stoljeća. „Bula što saljeva stravu“ – prozvali su je oni koji su ovdje dolazili i koji i danas dolaze svakodnevno iz svih krajeva zemlje.

Hafiza Tenzila nije kao većina drugih visočkih iscjelitelja. Ne voli da se o njenom radu govori puno. Sve obavlja u miru, bez marketinga i galame. Službuje Bogu i pomaže narodu onoliko koliko može i umije.
 
Po cijeloj BiH se priča o stravama koje salijeva Tenzila Omanović. Navodno da su djelotvorne kod mnogih tegoba. Naročito onih izazvanih stresom. Prvo klanja istiharu da vidi da li je osoba za nju, ili je slučaj za doktora. Ono što je za doktora šalje odmah u bolnicu, ono što je za nju, uči dove i salijeve strave.

OSTATAK ČLANKA PROČITAJTE U PRINTANOM IZDANJU AURE OD 15. MAJA 2011.