Neobične pojave u tunelima Ravne kod Visokog

Žive li duhovi u tunelima visočkih piramida?!

Aura objavljuje ekskluzivne fotografije iz tunela u kojem su snimljene neobične siluete koje podsjećaju na ljudske likove. Pored naših, svoje autorske fotografije nam je ustupio i Goran Čakić, koordinator iskopavanja u dolini piramida u Visokom, snimane od januara 2007. godine do danas. Da li su neobične siluete prirodna pojava ili se ipak radi o neobičnim bićima za koje nauka nema racionalno objašnjenje?!

   Zagonetni snimci

- Prve snimke sa neobičnim pojavama napravio je moj prijatelj Haris Zvizdić u sklopu jednog snimanja u ovim tunelima. On je, naime, taj dan ostao sam u mrklom mraku tunela kako bi snimio neke kadrove, a po izlasku iz tunela, blicom fotoaparata, je sebi osvjetljavao put za vani. Napravio je nekoliko slučajnih snimaka. Međutim, kada je sa razbijenim koljenima i, onako prljav, konačno izašao iz tunela, na aparatu smo primijetili čudne pojave. Svi smo bili šokirani. Neobične siluete su se jasno nazirale na nekoliko posljednjih fotografija. Onda sam se ja vratio u tunel i napravio iste snimke. Malo sam se osjećao nelagodno, ali sam i sljedeći dan nastavio sa istraživanjem. Na oko 600 mojih fotografija se vide neobične siluete koje asociraju na ljudski oblik, oblik delfina, ptice... - objašnjava Čakić.

Govori da se ove neobične fotografije mogu napraviti na tri mjesta u tunelima Ravne i to kada nema mnogo turista i kada je u tunelima poprilično mirno.

- Ovdje provodim jako puno vremena ali ovakve stvari mi se ne dašavaju baš svaki dan. Prava je rijetkost da ulovim ovakve prizore. Jer te figure kreću se velikom brzinom. Bez obzira koliko fotografija napravio u jednoj sekundi, siluete je moguće uočiti samo na jednoj od tih fotografija. Poslije je ponovo praznina.

   Misteriozna starica

Za mjesto Visočica (Piramida Sunca) gdje je, inače, smješten kraljevski grad Visoki, Čakić kaže da postoje mnoge legende, no, niti jedna od njih se direktno ne dotiče neobičnih pojava koje je on zabilježio svojim aparatom. Jedna od legendi, koju je nekada davno ispričao starac Dabića, otac čuvenog doktora Ljube Dabića, kaže da, kada su Turci osvojili Bosnu, a i sam grad Visoki, sreli su nepoznatu staricu koja im je doslovno kazala da ako žele vladati ovim prostorima, moraju čuvati ono što se nalazi ispod Visočice i da ne smiju plaho da kopaju po tom mjestu.

Jesu li Turci poslušali staricu ili nisu, to danas niko ne zna, ali je jasno da su oni izgubili vladavinu nad ovim prostorima.

Nije jasno ni to da li se i današnje neobične pojave dešavaju samo greškom fotoaparata u trenutku snimanja, trenutnog ugla snimanja, trenutnog ugla sunčevih zraka... ali je jasno da se neobične pojave dešavaju. I tu nema dileme.

- Fotografije sam poslao na nekoliko stranih adresa, nadam se odgovoru koji će barem donekle rasvijetliti ovu misteriju. Našao sam na internetu da su, u svijetu, na nekoliko mjesta: dvorci, špilje, tuneli... napravljeni slični snimci, ali ni to nikada nije objašnjeno. Na nekoliko mjesta, nauka slične pojave dovodi u vezu sa, takozvanim, orpsovima i plazmama, koji nastaju usljed prašine ili nekih drugih okolnosti. Međutim, ništa od toga nije sto posto dokazano - kaže Čakić. Dodaje da je siguran da doživljaj čitatelja ovog novinskog teksta možda neće imati onaj intenzitet direktnog učesnika i očevica neobičnih pojava ali je siguran da će kod svakoga izazvati barem malu dozu jeze i pobuditi radoznalost.

Mladen Mitrović, nezaposleni bravar iz zeničkog sela Hamide tvrdi da mu komšinica Jovanka Krsmanović podmeće crnu magiju

Uhvatio sam je u svojoj sobi, ali mi je izmakla u posljednji čas

Prvo sam osjetio tjeskobu u grudima. Gušilo me nešto, nije mi dalo disati... Mislio sam da to dolazi od umora ili sekirancije pa sam dugo šutio. Međutim, počele su mi se dešavati čudne stvari. Neko mi je dolazio u sobu. Pojavio bi se negdje iza 12 sati, "prikovao" me za krevet a onda me gušio. Dvije godine poslije, opet iza pola noći, uhvatio sam komšinicu Jovanku u svojoj sobi

- Ja sa tim nemam nikakve veze - ponovo je kategorična Jovanka.

Prokleti put

Sukobi između Mitrovića i Krsamnovića počeli su u augustu 2000. godine. Mladen je optužio Jovankinog muža Mirka da mu je, dok je on u minulom ratu bio u izbjeglištu u Hadžićima i Bratuncu, uzurpirao put koji prolazi ispred njegovih i završava se pred vratima Krsmanovićevih. Kako spor nisu mogli riješiti dogovorom, cijeli slučaj je završio pred Kantonalnim sudom u Zenici. Mladen je, kako nam je ispričao, slučaj dobio prošle godine, ali presuda Kantonalnog suda iz Zenice da mu Krsmanovićevi vrate put, još nikada nije sprovedena u djelo.

Iz želje da mu se osveti, Jovanka je, tvrdi Mladen, posegnula za crnom magijom i skoro uništila njegov život.

- Nakon tih sporova oko puta, prvo sam osjetio tjeskobu u grudima. Gušilo me nešto, nije mi dalo disati... Mislio sam da je to od umora ili sekirancije pa o tome nikome nisam pričao. A i bojao sam se da mi se majka ne uplaši. Međutim, ubrzo su se noću počele dešavati čudnije stvari. Nešto mi je dolazilo u sobu. Pojavilo bi se, negdje iza ponoći, "prikovalo" me za krevet a onda me počelo gušiti. I sve dok, nekim neartikulisanim zvukovima, ne bih počeo vrištati toliko glasno da i majku u drugoj sobi probudim, ne bi me puštalo - priča Mladen dok 83-godišnja starica Rosa klima glavom potvrđujući sinove riječi.

- To mi se, od 2000. godine pa na ovamo, dešavalo skoro svaku večer. Utorkom i petkom najčešće.

O neobičnim pojavama, Mladen je odlučio progovoriti u javnosti kada je 2004. godine, kako sam tvrdi, komšinicu Jovanku uhvatio u svojoj sobi.

Noć vještica

- Tu večer, bila je jesen čini mi se, ponovo me probudio stisak u prsima. Pokušao sam skočiti iz kreveta, ali nisam mogao. Kada sam progledao, vidio sam Jovanku na sred sobe. U panici i strahu, nekako sam je uspio dohvatiti lijevom rukom za lakat ali mi je brzo iskliznula, za dlaku mi je izmakla. Tu večer je, kako ja znam, trebala biti na poslu. A osim toga, i da nije, prozori i vrata na kući su bili dobro zatvoreni tako da nikako nije mogla ući. Kako se stvorila u mojoj sobi i kako je pobjegla, ja ni danas ne znam - priča Mladen.

Tumačenje znakova s dlanova s praktičnog pogleda  (1)

Osobe sa kvadratnom rukom su
uspješne, svadljive i poštene

Ako znate čitati iz dlana možete bolje upoznati svoje prijatelje i neprijatelje. Jedan od razloga što je moderna i naučna analiza sačuvala tradicionalno znanje nekadašnjeg proricanja iz dlana je razvrstavanje oblika ljudskih ruku

Na žalost, tajne i mistične sposobnosti koje su se pripisivale tim vidovnjacima su od samog početka sprječavale da se proučavanje dlanova razvije u egzaktnu nauku. Profesor Josef Ranald, doktor filozofije na Univerzitetu u Beču, prije mnogo godina je napisao knjigu "Ruke govore". U knjizi tumači znakove s dlanova sa potpuno praktičnog aspekta. Analizu ruku želio je osloboditi misticizma i dokazati njenu istinitu vrijednost.

  Jednostavna ili elementarna ruka

Ljudske ruke u sebi nose sve skrivene nade, želje, ljubavi, strasti; najbolje i najlošije što je neka osoba ikada napravila ili željela napraviti. Kada biste znali čitati iz dlanova, bolje biste poznavali svoje prijatelje i svoje neprijatelje. Jedan od razloga što je moderna i naučna analiza sačuvala tradicionalno znanje nekadašnjeg proricanja iz dlana je razvrstavanje oblika ljudskih ruku.

Jednostavnu ruku imaju ljudi koji jednostavno razmišljaju i koji su manje kultivirani. Vrlo lahko je možemo prepoznati po tome što je zdepasta, nespretna i jako teška. Prsti su debeli, toliko kratki su u odnosu na dlan da se čini kao da su prerano prestali rasti. Čak su i nokti debeli i kratki. Takva vrsta ruke je stvorena za težak rad, a ljudi sa takvim rukama nisu intelektualno znatiželjni. Nemaju previše mašte ni smisla za ljepotu, ali ih mogu dirnuti jednostavne melodije, simboličke slike i nježna poezija.

Jednostavna ruka je znak postojane porodične ljubavi i nacionalnog ponosa. Ljudi koji imaju takve ruke jednostavno i neposredno izražavaju svoje emocije. Jednostavna ruka nije znak divljeg temperamenta, kao što neki misle. Osobe sa takvim rukama mogu biti vrlo nježna bića i u sebi nositi obilje dobrote, iako je njihova uobičajena reakcija na svaki vanjski poticaj fizičkog značaja, te ih radi toga smatraju grubim. Zapravo, samo je nekoliko vrsta ljudi sa jednostavnom rukom u kojima možemo pobuditi ljubomoru ili neke druge jednostavne osjećaje koji teže nasilnosti, ali njihovi impulsivni napadi ne traju dugo. Takav tip ruke polako nestaje. Kod ljudi koji sebi poboljšavaju životni standard i šire kulturno prostranstvo, promjena se odražava i na rukama.

Stožasta ruka

Stožasta ili tzv. "tankoćutna" ruka je danas jedna od najčešćih vrsta ruku kod istočnjaka. Ime izvire iz stožastog ili trokutastog oblika, pri dnu je ruka široka, a na vrhu šiljasta. Prvobitan oblik je stožast, kako dlana tako i prstiju; svaki prst je u donjem dijelu širi i smanjuje se prema vrhu. Vrh prsta je zaokružen, ponekad lagano šiljast.

Stožasta ruka izražava osjetljivost, tankoćutnost, ali ne i aktivnost. U krajnjem primjeru, kada je dlan mekan, debeo i bez energije to je znak sanjalice okrenute u svoju unutrašnjost. To znači da je unutrašnji život takve osobe dubok i da ga može podijeliti sa drugima samo razgovorom, teže svojim djelima. Stožasta ruka obično označava brzo mišljenje, intuitivno razumijevanje ideja, tankoćutnost i ljubopitljivost.

Ljudi koji su društveni i koji se vole isticati u društvu često imaju stožastu ruku. Drugi ih sa divljenjem primaju u svoje društvo jer su živahni, impulsivni, vrele krvi, duhoviti i često ironični. Imaju na stotine prijateljskih veza, ne baš i prijatelja, jer nisu sposobni vezati se za njih. I u ljubavi su nepouzdani. Velikodušni su sve dok ta velikodušnost od njih ne zahtijeva previše truda. Vole raskoš i udobnost. Tašti su i vole ulagivanje.

Indijanska medicina i teške bolesti

ŽIVOTNI ELIKSIR KOJI LETI NA KRILIMA ORLA

Kako Indijanci liječe bolesti srca, krvotoka, želuca, crijeva, artritisa, te reumu, šećernu bolest, rak i druge bolesti? Riječ je o "Flor Esence", mješavini ljekovitih biljaka, koja uživa glas izuzetnog proizvoda visokog kvaliteta. Ilejn Aleksander, vlasnica originalnog recepta "svetog pića" je četiri godine tražila proizvođača koji bi mogao zadovoljiti njene visoke zahtjeve. Uspjela je 1992. godine, kada je ovaj čuveni indijanski lijek legalizirala na kanadskom tržištu

Sasvim slučajno ta bolesna žena se obratila indijanskom šamanu iz plemena Oibva Indijanaca, koji joj je otkrio tajni recept i savjetovao ju je kako da na pravi način pripremi "magično čudotvorno piće". Nakon toga, za kratko vrijeme, žena je potpuno ozdravila, a medicina se našla pred nerješivom zagonetkom.

  Farmakoindustrija na nogama

"Slučajno" u znak zahvalnosti za svoje čudesno ozdravljenje, ta je žena dala recept sestri Reni. Ona je sa poznatim specijalistom za bolesti raka dr. Čarlsom A. Brušom, nekada ličnim liječnikom američkog predsjednika Džona Kenedija, razvila iz četiri temeljne supstance koncentrirani preparat, koji Indijanci iz plemena Oibva i Kri nazivaju "Životni eliksir koji leti na krilima orla". To je naziv koji bijeli čovjek može tek naslućivati.

S tim preparatom sestra Reni je postigla izuzetne rezultate u liječenju oboljelih od raka u svojoj klinici u Brejsbridžu, Ontario, Kanada. Naravno, ti uspjesi nisu izbjegli pažnju medija. Novine i televizija su izvještavali o tim "čudesnim izlječenjima". Sve je više liječnika slalo svoje pacijente sestri Reni Kejs, koja je svojim indijanskim lijekom, na nesebičan način, spasila živote velikog broja ljudi.

Ipak, uprkos brojnim "svjedočanstvima" i pismima zahvalnosti izliječenih bolesnika i njihovih liječnika, kao i priznanjima medicinskih ustanova, njeni "misteriozni uspjesi u liječenju" izazvali su sumnju službenih krugova. Bila je sastavljena grupa od skeptičnih liječnika i, naravno, predstavnika moćne farmaceutske industrije, koja je podigla na noge Kanadsko ministarstvo zdravlja pa i kanadski parlament. Na sve načine se pokušavalo uništiti životno djelo Reni Kejs i doktora C. A. Bruša.

"Bijela magija će pobijediti... U laži su kratke noge!" S takvim i sličnim naslovima tekstova, u kojima se obezvrijeđuju uspjesi u liječenju raka koje je postigao spomenuti "životni eliksir", farmaceutska industrija se pokušala suprotstaviti uspjesima tog lijeka uz pomoć podmićenih medija i činovnika iz Ministarstva zdravlja.

Članovi društva "Prijatelji sestre Reni Kejs" su pokušali putem peticije kod vlasti Ontarija izboriti legalizaciju tog dokazanog lijeka protiv raka. Također, tražili su da sestra Reni i dalje vodi svoju "bolnicu", koja je bila smještena u zgradi jednog starog hotela, a koju su joj vlasti Ontarija godinu dana ranije dale na besplatno korištenje. Sa samo tri glasa prednosti parlament je odbio peticiju i tako je farmaceutska industrija još jednom pobijedila.

  Pobjeda preko "vruće linije"

Ta je odluka teško pogodila sestru Reni, ali se nije predavala. Potpuno deprimirana, na kraju psihičkih snaga, napustila je Brejsbridž i preselila se u manje mjesto na sjeveru Ontarija. Ostala je u tijesnoj vezi sa dr. Brušom. U tajnosti je i dalje uspješno liječila oboljele od raka, iako ju je policija nadzirala.

Kada je sestra Reni Kejs umrla 1978. godine, na posljednji počinak su je ispratili na stotine rastuženih njenih izliječenih pacijenata. Ipak, izuzetno dobro čuvana formula indijanskog lijeka, a koji je u saradnji sa svojim partnerom dalje razvijala i usavršavala u "Medicinskom centru dr. Bruša" u Masačsetsu, ponovo će uskrsnuti.