Bespušćani duhovni rat u bosanskom čovjeku

Da li je bolest sramota?

Gotovo sa stopostotinom sigurnošću smijem se usuditi pa reći da u Bosni vlada nepisano, nakaradno pravilo, po kojem je sasvim normalno da kažete da imate neko teško oboljenje, ali ako izustite da vam je potrebna pomoć neuropsihijatra - onda nastaju belaji jer, to kao da je velika sramota.
Zašto je to tako? Kad ćemo to napokon promijeniti? Kada ćemo shvatiti da je svakom njegova bolest baš najgora i najteža?
Valjda više nikome nije potrebno objašnjavati da je u BiH bio crni rat od 1992. do 1995. godine, i da se svašta dešavalo! A, pošto je rat poremećeno i nenormalno vrijeme, za očekivati je da se i ljudi počnu tako ponašati, što je krvavo i dokazano, a da poslije toga, u poraću, dolazi do čemerne retrospekcije.
Ni sam ne znam koliko sam puta sam razmišljao o ovome pa sam, za sada, laički izveo zaključak: mozak je u onom ružnom, burnom i prebrzom ratnom dobu fotografski blicao viđeno, ali nije bilo vremena da sve to „svari" i primi, jer je jedan ružan događaj ili doživljaj smjenjivao drugi još ružniji i sve tako, sve brzo, sve ružno pa guraj tako više od četiri godine. A onda odjednom mir i u miru nevjerovatnoća do nevjerovatnoće: ne treba ti puška, ne moraš ići u šumu na prvu borbenu liniju, ne trebaš ubijati, ne trebaš strahovati... ništa, samo mir. Jest, ali kakav mir?!

Posttraumatski sindrom

E, u tom „miru" rađa se bespušćani duhnovni rat u samom sebi! Um pokušava da posloži i obrazloži sve ono što je četiri godine blicao pa prenagomilao, ali to ne ide. Očito je, i više puta je dokazano, da je tako poslije svakog rata, pa stručnjaci, nemajući kud, izvode zaključak: Sindrom rata. I, tu gotovo da je kraj. Baš kao da su sve, a zapravo ništa nisu riješili tom konstatacijom da je riječ o posttraumatskom sindromu.

Alergija među zvijezdama

Ko bi povjerovao da se Tom Kruz plaši mačke, Sandra Bulok konja, Štefi Graf – sijena, Lajonel Riči mliječnih preoizvoda, a Šeron Son malina i kofeina

Kako u životu omogućiti što prirodnije spavanje, ali i prijatno buđenje?

   Dobar i loš san

Praktično da ne postoji ni jedna adaptivna ili mladativna situacija koja se barem primitivno ne odrazi na mehanizam spavanja. Uobičajeno ili normalno spavanje je noću, u trajanju od 5-8 sati. Ali postoje i osobe koje sasvim zadovoljavajuće spavaju po 4 - 5 sati ili spavaju bifazično (poslijepodnevni odmor). O stvarnoj efektivi spavanja (osim dužine sna) ne možemo govoriti u kvalitetnom smislu, jer subjektivni je doživljaj dobrog ili lošeg, dovoljnog ili nedovoljnog, zadovoljavajućeg ili nezadovoljavajućeg zavisi od niza individualno - psiholoških i situacionih momenata. Prilagođavanje životnog i radnog ritma u pravcu pragmatičnog, racionalnog i materijalnog dobitka, uz potiskivanje emocionalnog i iskonske biološke organizacije ljudskog bića, neminovno dovodi do poremećaja spavanja. Tih poremećaja ima više, ali je nadominantniji i najčešće zastupljen svakako - nesanica.

Nijaz Omerović, slikar iz književnik iz Gračanice, nakon knjige o masonima, objavljuje svoj treći uradak, koji govori o Sotoni

Pedesetdvogodišnji Gračanlija Nijaz Omerović obdaren je sa više talenata tako da, već decenijama, uspješno balansira između svoje dvije velike profesionalne ljubavi – slikarstva i književnosti. Ni sam ne uspijeva razlučiti u čemu je uspješniji, niti šta mu je od ovo dvoje draže. Jedino je izvjesno da je slikarstvom duže okupiran. Njegov profesionalni put na ovom polju počinje 1979. godine, kada je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, u klasi prof. Milivoja Unkovića. Od slikara iz njegove klase, veli, najviše su se afirmirali Irfan Hozo, aktuelni predsjednik ULUBIH-a i Ahmet Hundur, koji živi i radi u Tešnju, a njih trojica i danas intenzivno sarađuju. Do sada je imao 30 samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu i preko 50 kolektivnih. Član je ULUBIH-a i Društva pisaca TK-a.

Svoju prvu priču, “Nebeski misionar”, Omerović je objavio 1985. godine u književnom časopisu “Život”, koji izlazi u Sarajevu. Nakon agresije na BiH pisao je za “Ljiljan”, “Walter” i “Saff”, u kojima je objavljivao priloge iz kulture, satirične tekstove, kolumne, pa čak i političke tekstove.

Na tragu “Da Vinčijevog koda”

- Prvu knjigu priča pod nazivom “Knjiga od praha i snova”, objavio sam 2004. godine u izdanju “Bosanske riječi” iz Tuzle. Danas smatram da sam je trebao objaviti pod drugim nazivom-“Rembrandtova tajna”, s obzirom na udarnu priču koja na jedan originalan način problematizira život poznatog baroknog slikara Rembrandta van Rijna i pošto je na tragu “Da Vinčijevog koda”, Dena Brauna – kazuje nam Nijaz Omerović na početku razgovora, te naglašava da je njegova druga knjiga, “Čekajući Mesiha”, štampana januara 2006. godine, do sada doživjela dva izdanja.

- Iznenađen sam ogromnim interesom koji je knjiga izazvala kod čitalaca. U podnaslovu ove knjige piše “Traktat o zavjeri”, jer je njen najveći dio posvećen tajnim društvima, masonima i ličnostima koji su kreirali povijest u nekoliko posljednjih stoljeća. Ona na jedan poseban način problematizira prošlost, nudeći nam drugačije odgovore od onih na koje smo navikli.