Dok smo se po kišnom danu penjali na sjeverne padine brdašca Zabrana, ponad Foče, gdje je do minulog rata dominirala jedna od najstarijih i najljepših nakšibendijskih tekija pod bosanskom kapom, prisjetili smo se zapisa neznanog perzijskog pjesnika, koji je ovaj grad na Drini doživio ovako: “Sefer kerdembeher šehri residem, ve lakin encuntan džajli nedidem.” U prijevodu njegov zapis glasi: “Mnogo sam putovao, mnoge sam velike gradove vidio, ali mjesto kao ovo još nikada.” Da je pjesnik kojim slučajem živ danas bi zaplakao kao i nebo iznad ovog grada u kome su neljudi porušili sve džamije, pa i najljepšu među njima Aladža džamiju, sagrađenu 1550.godine…
    
     Tužne slike

Svaki putnik dobronamjernik, uvjeriće se da na brdu Zabrana ni mrtvi nisu imali mira. Tamo gdje je bila nakšibendijska tekija, gdje su se sastajali derviši – mistici, prvi misionari islama, radi obavljanja zikra – derviškog obreda, još prije dolaska Osmanlija, sada su samo ruševine. Uništeni su i vremenom dograđivani objekti: musafirhana, abdesthana, kahvadžiluk – čajdžinica, hanikali u kome se obavljao zikr i turbeta. Oskrnavljena su i dva turbeta podignuta porodici fočanskih šejhova, te kaburovi sa nišanima bez ikakvog obilježja (što ukazuje na starost groblja), ali i oni nišani sa uklesanim figurama: tojage – štapa, musafa – knjige, polumjeseca…
Prvi povratnik u grad Foču, 74-godišnja Remzija Rašidkadić, sa tugom u glasu kazuje: - Nisu to uradile naše komšije, vjernici, dobri ljudi, već bezbožnici…Među prvima sam obišla ovaj mezaristan, koji je u narodu zadržao naziv Tekija, i uvjerila se da je nakšibendijska tekija stradala, a bila je potpuno obnovljena 1991.godine.  U sklopu tekije su dva turbeta, oskrnavljenih nišana. U lijevom turbetu su pokopani šejhovi Murat Baba i Bajazid Baba, a u desnom turbetu šejhovi iz porodice fočanskih Muftića, otac i dva sina: hadži – hafiz Nijaz, otac, hadži-hafiz Omer Subini i hafiz Abdulssamed… Posljednji šejh iz porodice Muftić, koji je pokopan u tekijskoj avliji, pored hanikaha, je hafiz Hamid, koji je preselio na ahiret 1934.godine, kada sam ja imala godinu dana života – kaže ova umirovljena pravnica, poznatija u Foči po nadimku Renka.

VOJINOV UNUK JE SAGRADIO ATIK DŽAMIJU

Kažu da u petnaestom vijeku varoši nisu mogle postati kasabe sve dok nisu imale džamiju, stalni džemat i pijačni dan. Zahvaljujući Atik džamiji Fojnica je 1570. godine izrasla u kasabu. U pisanim izvorima je sačuvano da je u Fojnici prvi mesdžid sagradio autohtoni stanovnik Mustafa Hadr sin Hizara (unuk Vojina) 1551. godine. Mesdžidu se 1570. godine dodaje drvena munara i time Fojnica dobiva prvu džamiju. Za održavanje Atik džamije i plaćanje službenika (imam, hatib, mujezin i mutevelija) njen osnivač je uvakufio većinu svoje imovine. Atik džamija je obnovljena 1820. godine, a o tome govori natpis iznad ulaznih vrata koji je napisao šeih Abdurrahman Sirrija. Njenom obnovom je rukovodio Sirri - baba, šejh tekije na Oglavku.

Postoji i legenda po kojoj se kaže da se stara Atik džamija zove i djevojačka. Nekada su bile bogate i lijepe tri sestre, skupljale su godinama svoje ruho za udaju. Vrijeme je prolazilo, ali one se nisu udale. Odlučile su da svoje ruho i bogatstvo daruju za izgradnju ove džamije.

U Atik džamiji se čuvaju četiri čiraka od kojih je dva čiraka uvakufio Mehmed-aga Salihagić 1894. godine , a druga dva je zavještala Derviša, kći Ali bega Džinića iz Sarajeva 1902/1903. godine.

NOVI ŽIVOT STAROG GRADA TRAVNIKA

Prođete li ili prošetate Travnikom pogled će nam zasigurno poletjeti i prema Starom gradu, smještenom na obližnjem uzvišenju. A ukoliko odlučite da ga posjetite, ne sumnjamo da ćete biti oduševljeni njegovom ljepotom i bar nakratko se vratiti u duh minulog vremena.

Stari grad Travnik je utvrda iz srednjovjekovnog perioda, sačuvana do današnjih dana zahvaljujući i činjenici da su je Turci nakon zauzimanja naselili i nastavili razvijati naselje u njegovom podnožju. Neka od predanja kažu da je nekada iznad ulaza u grad stajala kamena ploča sa natpisom u kojem se pominje ime bosanskog kralja Tvrtka II Kotromanića.

Arheološka istraživanja su potvrdila da je srednjovjekovna utvrda zauzimala sadašnji areal grada u dužini 130 metara i širini oko 60 metara. Grad je poligonalnog oblika i smješten je na prirodnom uzvišenju do kojeg se može prići samo sa sjeverne strane. Njegovo staro ime Garbun koje se vjerovatno odnosi na ilirsku gradinu, zaboravljeno je. Zatečenu utvrdu Turci su vremenom dogradili i pretvorili u snažnu odbrambenu tvrđavu.

Pretpostavlja se da je ime Travnik nastalo od pojma kojim se označava zatravljeni dio u dolini „travnik".

Ove kao i druge informacije iz daleke prošlost o  Travniku i njegovoj okolini možemo pronaći u muzeju, smještenom na Starom gradu u kuli. Marina Matošević, radnica muzeja, zadovoljno govori da su iz godine u godinu posjete ovom gradu sve brojnije. Dolaze turisti, iz cijele BiH i iz cijelog svijeta, a ponajviše Turci.

Novotravnička nekropola stećaka i križeva "Maculje" još uvijek odolijeva vremenu i ljudskoj nebrizi

Putujući ovim krajevima Muhamed Kreševljaković je okarakterisao Maculje kao jednu od najljepših nekropola u BiH. Također je zapazio da se sastoji od 101 stećka i 16 križeva izgrađenih od krečnjaka i poredanih u redove. Njihovo postojanje vezuje se za srednji vijek

Da Novi Travnik ima bogato kulturno-historijsko naslijeđe svjedoče brojni ostaci i tragovi minulog vremena, a jedan od najvrednijih je nekropola stećaka i križeva „Maculje". Od Novog Travnika udaljena je 20 km i nalazi se na putu Novi Travnik-Gornji Vakuf, a od glavnog puta je udaljena jedan kilometar, u blizini naselja Medenik.

  Dvije legende

Nekropola je smještena na prostranom polju, što svjedoči da su ljudi tog vremena birali mjesto gdje će ostaviti trag svog življenja. Njihovo postojanje se vezuje za srednji vijek, a smjeliji historičari njihov nastanak preciziraju i pripisuju X vijeku.

U narodu  nekropola Maculje je poznata kao „Kameni svatovi" zbog legendi koje se vežu za nju. Legende su vremenom izblijedile, a umiranjem starijeg stanovništva, koje ih je čuvalo, i one polako umiru i zaboravljaju se. Tako su rijetki oni koji nešto znaju od usmenih predanja vezanih za ove stećke.

Neke od legendi nam je ispričao Sadik Karač iz naselja Has, jedan od starosjedilaca i ujedno najstarijih mještana. On se sjeća da je još kao dijete od starijih slušao kako je ovaj prostor i prije dolaska Rimljana bio naseljen i da se za tadašnje stanovnike vežu te legende.
 
Tako jedna legenda govori o svatovima iz veoma udaljenog mjesta koji su krenuli po nevjestu. Nakon dugog hoda odlučili su da se tu odmore. Vrijeme je bilo toliko hladno da su se tu skamenili, pa su ti spomenici nastali tada, na tom mjestu, u znak sjećanja na njih. Poslije toga, kako nam on priča, nastale su velike hladnoće, pa su se ljudi počeli iseljavati sa ovih prostora.