Hadžo i Džemila Kevrić iz Jablanice

Teško bih  se osjećao kada bi sad došao u situaciju da nemam pčele. Jedino mi je žao što ih nisam imao i u mlađim godinama. Sve je bolje što se mlađi čovjek počne baviti s tim. Ne treba godine trošiti uzalud. Pčelarstvo je dar - kaže Hadžo Kevrić

Kreiranje života prema prirodnim zakonima i posvećivanje prirodi, čini se da je osnovna vodilja porodice Kevrić. Ono što je počelo kao Hadžin (48) i Džemilin (41) hobi ubrzo se pretvorilo u tradiciju u kojoj uživa čitava porodica. Prve korake u pčelarstvu napravili su u poratnim godinama, prije skoro deceniju. Nikada to neće zaboraviti i danas prve korake u pčelarstvu prepričavaju kao zgodu. Prvu košnicu su dobili na Hadžin rođendan. Ubrzo su stigle još dvije, a onda roj po roj. Današnje pčelinje carstvo Kevrića broji tridesetak košnica.
Stub porodice Džemila Kevrić, uz smješak, nam priznaje da se u početku protivila ideji o bavljenju pčelarstvom. Veli, pčela se sjećala samo po ubodima i strahu od njih u djetinjstvu.
 
- Danas, ne mogu živjeti bez pčela - kao da se pravda.

Relaksacija i uživancija

- U pčelarstvu je lijepo spojeno s korisnim, ono oplemenjuje čovjeka i razvija kod njega ljubav prema prirodi. Samim radom na pčelinjaku punim plućima udišemo svjež zrak, a posmatranje života i rada pčela kod pčelara nestaju svaki umor i nervoza. Život sa pčelama vam je relaksacija i uživancija - dodaje.

Znanje su crpili od starijih kolega, iskusnijih pčelara. Kako nam je Hadžo objasnio veoma je važno konstantno edukovanje, smatra da se mora stalno učiti i uvažavati iskustva starijih kolega. Redovno posjećuju razne seminare kako po Bosni i Hercegovini, tako i u regionu. Danas su oni ti od kojih mladi pčelari početnici traže savjete. Uvjerili smo se u to i za vrijeme naše posjete. Hadžin telefon je neprestano zvonio, naši domaćini su davali upute telefonom ili dogovarali nove susrete sa kolegama. Rado priskaču u pomoć svima koji je traže, savjetujući sve one koji imaju prilike, da se počnu baviti pčelarstvom ili da bar provode dosta vremena u prirodi. Ostvarili su i sjajnu saradnju sa Veterinarskim fakultetom iz Sarajeva.

- Posebno me raduje kada mi se jave mladi ljudi, pioniri u pčelarstvu. Naš je običaj da pčelarima početnicima darujemo po dva - tri pčelinja društva - kaže Hadžo Kevrić.

Magistar Šukrija Domadžić tvrdi da za dobar med ne treba žaliti novac

Žene, čim osjetite promjene u dojkama
ili pazušnoj jami, okrenite se medu i apiterapiji!

Kažu da se pčelari u mnogome razlikuju od ljudi drugih zanimanja. Posebna su klasa, jer se bave stolarstvom, pokućstvom, farbanjem, trgovinom, znaju kako se zida, riba, pari vrelom vodom i dimi. Rođeni su optimisti. Najsretniji su kada sija sunce, biljke cvjetaju, a njihove pčele pune košnice s medom. Najtužniji - kada u vrijeme ispaše pčela padaju neprestano kiše ili su visoke sparine.

Pčelari ne pripadaju sindikatima, ne poštuju četrdesetosatnu nedjelju i ne upotrebljavaju tablete za spavanje. Sami se reklamiraju, sami prodaju sopstvenu robu i sami se kritikuju. Imaju duh pionira, surovost planinara, snagu mazge i volju vola. Oni znaju da stvaraju i ono što je nemoguće. Takav je i Šukrija Domadžić, bosansko - srbijanski pčelar, za kojeg kažu da je cijeli svoj životni vijek "potrošio" traženju novih puteva u pčelarstvu da bi došao do cilja. A cilj je - zdravlje i zarada.

  Medicinsko pčelarstvo

Otkako zna za sebe, kaže Šukrija, živi uz pčele i s pčelama. Autor je brojnih djela koja govore o pčeli, liječenju mednim terapijama i priručnika za preventivu. Njegov je otac u Lukavcu kupio prve pčele kada je Šukrija imao samo pet godina. Bili su amaterski poslovi, ali dovoljni da se još kao golobradi mladić zainteresira i veže za pčelu. Kasnije će se i stručno usavršavati, tako da danas kaže da se "naukovanjem" o pčelama bavi 40 godina. Njegova specijalnost je medicinsko pčelarstvo.

Za sebe će reći da je defektolog - pčelar; nikako samo jedno od toga. Oba posla i ljubavi obavlja profesionalno i sa istim žarom. U oba je i uspješan! Još u ondašnjoj državi, drugog marta 1984. godine za svoje preparate na pčelinjoj bazi, kombinirane sa ljeko biljem, dobio je dozvolu Zavoda za zaštitu zdravlja i preporuku da se koriste kao dopunsko sredstvo u zdravstvene svrhe. U svojim istraživanjima fokusirao se na proučavanje propolisa i tvrdi da je njegova učinkovitost izuzetno velika.

Muhamed Salkanović (48), sarajevski taksista i pčelar otkriva zanimljive tajne iz pčelarske tradicije

Nekada su sjekire "sijevale" zbog pčela 

Nadomak poznatog sarajevskog izletišta Skakavac, u bogatoj prirodi Nahoreva, sarajevski pčelar Muhamed Salkanović je odlučio smjestiti svoje pčelinje carstvo od 127 košnica. Muhamed je po zanimanju taksista u firmi Sarajevo taxi, a u duši pčelar. Kaže, automobil vozi da bi se prehranio, a pčelari jer mu to život čini ljepšim i zdravijim. U svojim košnicama proizvodi uglavnom livadski i med u saču, za koji je u nekoliko navrata i nagrađivan. Pored meda, kaže, uspješno proizvodi i matičnjake.
Rođen je u prelijepom selu Pohare, kod općine Rudo, a u Sarajevo se doselio sedamdesetih godina. Spada u red onih rijetkih koji se pčelarstvom bave i na tradicionalni način - i dan danas se zaprti ruksakom pa ide po obližnjim planinama i brdima da traži pčele.

- Nekada su sjekire "sijevale" zbog pčela i meda - započinje besjedu naš domaćin.

Pčela pada na vodu

Kao što to, inače, biva, pčele je zavolio uz oca Muju, koji je važio za priznatog pčelara u Poharama. Tada se pčele nisu kupovale, nego oni koji su ih željeli imati morali su zasukati rukave, naoružati se strpljenjem i ići u potragu za njima po šumskim stablima, na kojima su pravile svoje pčelinjake. Znalo se da pčele najčešće puštaju roj u šumarcima ili na olistalim stablima. 

- Odlazili smo u planine bogate zelenilom. Kada bi pronašli vodu, kod nje bi zastali i sakrili se. Čekali smo da neke od pčela dođu i piju vodu, odnosno da "padnu na vodu". Tako je tada narod kazivao i bio je u pravu. Kada bi ih ugledali pomno smo ih posmatrali i pratili njihov let do stabla, koje se u većini slučajeva nalazilo u blizini. Znali smo da im je pčelinjak u stablu, u koje bi se uvukle - pojašnjava nam Muhamed ovaj zanat, za koji valja imati, kako reče - sokolovo oko.

Slijedeći korak je bio pljunuti u šake i prihvatiti se sjekire, posjeći stablo i spremiti lonce za med koji se slijevao niz deblo. Roj pčela bi se uhvatio na nekoj od obližnjih krošnji, stavljao u vreću i nosio kući.

- Nekada smo znali naći po puna tri velika lonca meda. Cijelo selo bi se sladilo po dva dana - govori ovaj pčelar, koji se ovom metodom još uvijek koristi i svoje košnice puni pčelama, a hambare medom.

- Jednom ko se omedi tako, teško to može zaboraviti i napustiti. Ja i danas uzdišem za djetinjstvom i tim događajima - dodaje Muhamed prisjećajući se vremena rahatluka.

Izet Hadžić, povratnik u Janju

  
Njegova specijalnost su matice i matična mliječ, a kupci se javljaju iz svih krajeva bivše Jugoslavije, čak i sa Hvara u Hrvatskoj. Trenutno proizvodi tri vrste matica: Kranjsku maticu (carnica), Karpatiku i Zlatnu maticu (domaća "žuja"), a sav med koji proizvede proda u Janji

Da u svakom poslu ili hobiju treba uvažavati stručnjake, pratiti stručnu literaturu i usavršavati se, pokazuje primjer pčelara Izeta Hadžića iz Janje koji je tradicionalno pčelarstvo u Semberiji unaprijedio do zavidnog nivoa. Osim standardnih pčelinjih proizvoda, meda, polena, propolisa, Hadžić se, među prvima u BiH, 1998. godine počeo baviti proizvodnjom matica u mikrooplodnjacima, te proizvodnjom matične mliječi.

  Usavršavanje na Institutu

Tvrdi da može proizvoditi, odnosno sakupljati, i pčelinji otrov toliko potreban u medicini, ali za sada, na našem tržištu nema potražnje za tim. Zatekli smo ga u njegovoj kući u Šarampovu, najstarijoj mahali u Janji, gdje živi sa suprugom i kćerkom. Košnice i matičnjaci miruju, a Hadžić sa nalazi na svojevrsnom pčelarskom godišnjem odmoru, od septembra do 15. januara, kada se pčelama daju prve "pogače".

- Cijeli juli i avgust su bili suhi i skoro bespašni, sa neznatnim unosom nektara i polena. Prijetila je opasnost da pčelinja društva uđu u zimovanje slaba, bez dovoljno kvalitetnih dugoživećih pčela i sa nedovoljnim zalihama kvalitetnog meda i polena. Čak se za neka pčelinja društva moralo intervenisati i to, uglavnom, lipovim medom, koji sadrži 70 do 80 posto polenovih zrnaca. To je najkvalitetnija hrana za odgoj dugovječnih pčela - kaže Izet Hadžić.

Pčelarstvo je višedecenijska porodična tradicija Hadžića; Izet se već 25 godina bavi ovim poslom. Nažalost, rat ga je prekinuo u započetim poslovima, tako da se kao izbjeglica našao u Njemačkoj. Boravio je u jednom manjem mjestu pored Štutgarta.
 
- Pošto me pčelarstvo privlačilo, imao sam sreću da se nađem u Institutu za pčelarstvo u Štutgartu, gdje sam naučio mnogo toga o uzgoju pčela, saznao mnogo toga o ukrštanju, selekciji i proizvodnji matica. Što je najvažnije, naučio sam vrijednost stručne literature, tako da i danas redovno dobijam specijalizovane časopise. Svaki dan se nešto novo nauči, kaže za "Auru" Izet Hadžić, pčelar iz Janje.

Pokazuje nam košnice, improvizovanu laboratoriju i radionicu. Dodaje da je u zimskom periodu, nakon što im se da sva potrebna prihrana i lijekovi, pčelama potreban mir. Košnice su pod krovom, mikrooplodnjaci konzervirani, a svoje slobodno vrijeme Hadžić koristi za izradu novih košnica i renoviranje starih.

 Kod kuće je najbolje

S prvim danima proljeća, od marta, kada se stvore povoljni uvjeti, Izet detaljno pregleda zdravstveno stanje u košnicama, kvalitet matica i zalihe hrane. Stimulativno prehranjivanje obavlja sa sirupima u koji se doda oko 20 mililitara čaja od kantariona na litar sirupa. Ulje i smola, koji se nalaze u cvjetnim vrhovima biljke, čine ga lijekom koji djeluje antiseptički, tj. ubija zarazne klice i mikrobe.