Na području općine Konjic obitava ne tako mali broj pčelara. No, u selu Bulatovići, udaljenom oko 25 km od Konjica i smještenom na oko 1000 m nadmorske visine, stanuje samo jedan. I u komšijskom selu Tuhobić stanuje samo jedan. Ovoga iz Tuhobića nismo još upoznali, ali s ovim iz Bulatovića smo imali priliku i kafu popiti. Njegovo ime je Almir. Pripada ovdašnjoj lozi porodice Lojić i pčelarstvom se bavi oko osam godina.

Kada je Almir prije nekoliko godina stekao diplomu poljoprivrednog tehničara, sa njom, veli, nije mogao učiniti ništa do prijaviti se na biro za zapošljavanje. Posla, nažalost, kako nema sada, nije bilo ni tada. No, valjalo je osnivati porodicu i hraniti je.

-   Nasreću, imao sam lijepu ostavštinu od svoga oca, odnosno dede - pčele! Nisam dugo razmišljao prije nego što sam odlučio "zasukati rukave" i dostojanstveno preuzeti svoje naslijeđe, upakovano u tridesetak košnica - slikovito kazuje naš sagovornik Almir Lojić.

U nastavku našeg razgovora, Almir kazuje kako je sretan što su pčele koje je prije mnogo godina njegov rahmetli deda Mušo donio u Bulatoviće u dubini drveta, preko njegovog rahmetli oca Himze pronašle put i do njega i njegovog srca.

-   Pčelu je zadovoljstvo voljeti, i tu nema nikakve naročite filozofije - kazuje nam Almir, te naglašava kako mu je pčelarenje, uz nešto malo poljoprivrede, jedino čime se bavi i od čega živi, ali i nešto u čemu posebno uživa.


CIJELI TEKST PROČITAJTE U PRINTANOM IZDANJU AURE OD 9. JANUARA 2012.

Tridesetjednogodišnja Adnira Hujdur je počela pčelariti prije šest godina. Uz široki osmijeh kaže kako je kao nevjesta, iz vjenčanice „uskočila“ u pčelarski kombinezon i više ga nije skidala.
 
– Imala sam dvadest pet godina, a učitelj mi je bio, niko drugi nego moj suprug Jusuf (42), koji je preko petnaest godina pčelar sa prestižnim pčelarskim priznanjima na gotovo svim sajmovima – prisjeća se „slatkog početka“ ova mlada pčelarka iz konjičkog sela Podhum.

Danas Adnira i njen životni izabranik imaju malo pčelarsko carstvo; blizu stotinu košnica u konjičkim naseljima Podhum i Slakovići. Kako su u braku zaslađenim medom, stekli i dvoje djece, Amara i Nađu, s pravom mogu kazati kako su među najsretnijim i najbogatijim bračnim parovima koji se bave pčelarstvom.

– Lijepo čudo je kako se brzo zavole pčele, doživljavam ih kao kućne ljubimice. Za ovu ljubav zahvalna sam posebno 77-godišnjem svekru Jusufu, po kome je moj suprug dobio ime, a koji je opet tu ljubav prenio na svog sina – kazuje Adnira, uvjerena kako će i sinčić Amar naslijediti ovaj „slatki zanat“.
 
U šali dodaje kako je već „vakcinisan“ prvim, zdravim ubodom pčele.

– Taj se injekcije boji, ali zato ga nimalo nije strah pčele. Uz mene je i kada otvaram košnice, a najradije je tu kada se vrca med – veli naša sagovornica.


CIJELI TEKST PROČITAJTE U PRINTANOM IZDANJU AURE OD 28. NOVEMBAR 2011.

Kada je Midhat Serdarević prvi put otišao na kurs za pčelare u zeničkom Udruženju pčelara “APIZE”, mislio je da pčelarstvo ipak neće biti nešto čime će se on nekad zaista i početi baviti. No, prevario se. Nekoliko godina poslije završenog kursa, u Midhatovom vlasništvu će se naći nekoliko pčelinjih društava.

- Pčelar-praktičar postao sam prije no što sam toga i bio svjestan – priča Midhat Serdarević, danas jedno od najpoznatijih imena u svijetu pčelarstva zeničko-dobojske regije.

Midhat Serdarević, Zeničanin je od rođenja, diplomirani inženjer metalurgije od prije 30-ak godina, a pčelar od 1997. godine. No, njegov prvi doticaj sa pčelarstvom, desio se tri godine ranije, kada je zeničko pčelarsko udruženje organizovalo kurs za pčelare-početnike.

- S obzirom da je bio rat, te da nije bilo dovoljno zdrave hrane, ili hrane uopće, neko je došao na ideju da se organizuje kurs za pčelare i “regrutiraju” novi pčelari u Zenici. Na taj način ljudi bi imali meda, a koji je, poznato je, namirnica izuzetnih hranljivih i ljekovitih vrijednosti – prisjeća se Serdarević.

Na nagovor prijatelja, tada već iskusnog pčelara Atifa Spahića, Midhat je ispohađao kurs. No, ipak nije bio baš siguran da će se u pčelarenje zaista i upustiti. U tom “nećkanju”, prošle su tri godine. I, iznenada, od drugog prijatelja, po imenu Safet Gurda, Midhat dobiva - pčele!

- Safet mi je i pokazao neke osnovne praktične radnje u pčelinjaku. Odjednom sam postao pčelar-praktičar! – rado se sjetio Midhat svojih prvih koraka u pčelarstvu.


CIJELI TEKST PROČITAJTE U PRINTANOM IZDANJU AURE OD 14. NOVEMBAR 2011.