- Tomislav i Marijan Bilić, Ljubuški
  

Njihove pčele "vrcaju" najzdraviji med, a braću država nagradila za
doprinos u razvoju pčelarstva 

Sve je počelo davne 1946. godine. Marijan Bilić iz Ljubuškog imao je ideju koju je namjeravao za veoma kratki period realizirati. Pčelarstvo je bio njegov izbor, i tako je odlučio startati na veliko, nabavio je pčele i više nije bilo povratka.

Djed Marijan umro je u 82. godini nakon što je svoju ljubav prema pčelama prenio na svog sina Ivana kojeg su naslijedili njegovi sinovi Tomislav i Marijan.

  Cijenjeni u Sarajevu

- Ja sam već treća generacija u našoj porodici koja se bavi ovim plemenitim poslom - objašnjava nam na početku razgovora stariji sin Marijan koji je ime dobio po svom djedu začetniku ideje o pčelarstvu, te dodaje:

– Moji sinovi već pomažu oko košnica, već su duboko ušli u biznis. Nadam se da će nas jednog dana oni naslijediti. Ja ne znam šta sutra nosi, možda kada stasaju neće biti zainteresovani za preuzimanje biznisa, ali za sada ide dobro.

Braću Bilić sreli smo nedavno na sarajevskom Festivalu čaja i ljekovitog bilja na kojem se redovno pojavljuju. Prema Marijanovim riječima, oni su bili prvi iz Hercegovine koji su se pojavili na sarajevskom tržištu. Njihove proizvode moguće je naći u svim bolje opremljenim prodavnicama u glavnom gradu BiH. Kvaliteta je njihov zaštitni znak, po tome su postali prepoznatljivi i na tržištima van granica BiH. 

- Morate znati uskladiti vaše mogućnosti sa potrebama vaših kupaca. Mi možemo za jedan dan sve da prodamo, i nemamo problema s tim. Ali kada vam dođe čovjek koji uvijek kod vas kupuje med, morate ga poštovati. Morate zadovoljiti njegove potrebe - kaže Tomislav.

Pčelarstvo Bilić registrirano je kao preduzeće za proizvodnju i distribuciju pčelinjih proizvoda, tačnije meda. Po njihovim riječima nije im cilj da proizvode sitnice poput kapi od propolisa koje bi im koristile za reklamu ili popunjavanje prostora. I uistinu, oni ne kriju svoju želju i namjeru da od pčelarstva stvore pravi biznis prema kojem se polako ali sigurno  kreću.

  Porodični biznis

- Mi težimo proizvodnji na globalnom nivou, na veliko. Želimo da proširimo naše tržište još dalje. Moramo da otplatimo naša ulaganja jer smo mnogo uložili u mašine i tehnologiju - pojašnjava nam Marijan, koji očito pored nasljedne ljubavi ka pčelarstvu ima i dobar nos za biznis i zaradu.

Pogon koji hrani čitavu porodicu Bilić nalazi se na prostoru Ljubuškog, u nezahvalnom hercegovačkom kršu. Njihovo preduzeće čini samo porodica, ne zapošljavaju nikoga sa strane, što zbog nepovjerenja, što zbog tradicije.

Ahmet Begović (83)

  Pčele me odvele na hadž

Na vrelom majskom popodnevu Ahmet nas je sačekao ispred svoje kuće u Donjoj Jablanici. Bez mnogo priče i uvoda vodi nas iza kuće gdje su harmoničnim redom poredane košnice. Veli da ne zna tačan broj košnica, a da to nije važno. Usput nam pokazuje bašču koju, uprkos poodmaklim godinama, on i njegova supruga brižljivo održavaju. Kaže do prije par godina imali su i kravu, ali supruga više ne može da je muze, pa su je se morali odreći.

Zbunjuje nas riječima da se pčelarstvom bavi 83 godine. Kako - pitamo?

- Sve je počelo od mog dede. On je počeo da se bavi pčelama još davno nekada i doživio je 103 godine. Njegovi sinovi samo su nastavili tamo gdje je on stao. I evo i mi smo od njih nasljedili. Tako, kad sve zbrojiš dođe ti kao da se više od 200 godina moja porodica bavi pčelarstvom. I kako onda ja mogu znati od kada se bavim kad sam od rođenja uz košnice.

   Košnice na kraljevskom terenu

Ko zna, možda je upravo bavljenje pčelama recept za dug vijek. Od pčelarstva Begovići su napravili hobi u kojem uživa cijela porodica. Kako kaže, kada postane teretli, svi priskaču u pomoć. Njegov bratić Dževad, kojeg smo zatekli na pčelinjaku, najveća mu je i najsigurnija pomoć, naročito ako je potrebna snaga. Ahmet, naime, zbog dvije operacije bruha, posljednjih godina ne smije dizati ništa teško. Čak je i supruga veliki stručnjak za vrcanje.

Ovaj iskusni pčelar zahvaljujući tradiciji njegove porodice danas ima pčelinjake na dvije lokacije: jedni su se ugnijezdili oko porodične kuće u Donjoj Jablanici, a drugi u prekrasnoj prirodi Dive Grabovice. 

Uprkos činjenici da je zahvaljujući tradiciji otkrio, zavolio i spoznao ovaj plemeniti zanat, Ahmet se ne uzda jedino u nju. Redovan je gost na svim predavanjima i skupovima posvećenim pčelarstvu, čita dosta knjiga, čak i pčele roji prema savjetima iz jedne njemačke knjige.

Zahvaljujući dobrom vremenu, mogli smo se uputiti zajedno s Ahmetom na drugu lokaciju - Divu Grabovicu. Na mjestu prepunom vrela i bunara Ahmet je našao savršeno utočište za svoje pčele, a i za sebe ponekad.

Za ovaj kraj kaže da su ga nekada naseljavali Grci i da su tu sadili vinograde. Također, nekada je područje Dive Grabovice bilo lovište kralja Aleksandra. Bez sumnje, ovaj simpatični čovjek prepun je znanja o historiji rodnog zavičaja. Njegove priče su tako zanimljive da je sposoban da vam toliko dočara neku radnju da zaboravite da se nalazite na prostranim livadama i pomislite da ste upravo ušli u jedan od tih grčkih vinograda o kojima nam je pričao.

  Pčelinji ubod kao lijek

Odlično je upućen o svim problemima koje muče njegove kolege. Kaže da pčelari ponekad nisu ni svjesni da potruju svoje pčele zbog neznanja. Za njega najbolji lijek jeste Varidol iz Češke koji je uspješan u borbi protiv varoe.

– Sa pčelama ništa ne radim napamet - objašnjava nam Ahmet, a i mi primjećujemo da posjeduje veliko znanje o ovoj struci na kojem bi mu pozavidjeli i najveći stručnjaci.

 - Ja sam ustvari osnovao pčelarsko društvo u Jablanici. Godinama sam radio u pošti u Mostaru, pa sam donosio pravilnike od mostarskih društava. 

Susret sa 48-godišnjim pčelarom Ademom Karićem iz Priluka kod Živinica

„Slatki put" pčele je moja nafaka

Prije nego što sjedneš za sofru da jedeš, okreni se i pogledaj ima li ko gladniji. Ova narodna poslovica je, kažu, najprimjerenija stanovnicima Priluka kod Živinica, koji vole da imaju, ali i da podijele zalogaj sa drugima. Iz ovog pitomog mjesta je i Adem Karić, koga smo sreli u Gradačcu, gradu Zmaja od Bosne u vrijeme prošlogodišnjeg Sajma šljive.

  Pokretna prodavnica

Ovaj 48-godišnjak nije stigao u Gradačac kao proizvođač voća i povrća, kao neke njegove komšije iz Priluka, već je posjetioce čuvenog sajma nudio medom, propolisom i matičnom mliječi.

- Kad može pčela letjeti kilometrima naokolo, sa cvijeta na cvijet, kako bi prikupila polen, mogu i ja nuditi med od Živinica do Gradačca - kaže uz osmijeh ovaj pčelar i prodavač meda, zadovoljan prodajom i mušterijama.

- U mom kraju sve je slatko kao med, od paradajza do šljive požegače, sve je zdravo da zdravije ne može biti, a moje „slatko" zanimanje je pčelarstvo - kaže Adem i s ponosom ističe kako je sa 600 košnica pčela jedan od najjačih medara na području Tuzlanskog kantona.

- Moje pčele zuje po ispašama oko Živinica, Srebrenika, Cazina, Velike Kladuše... Kako je put pčele moja nafaka, tako i ja hodim i nudim, med, propolis, matičnu mliječ... Tako ti nekako dođem kao „pokretna" prodavnica meda iz Priluka kod Živinica.

  Sa djeda na unuka

Da je Adem Karić primjer drugima, kako se može lijepo živjeti od rada na selu, kazuje i nastavak njegove priče:

- Zahvaljujući pčelarstvu, ali i dodatnim poljoprivrednim poslovima, sagradio sam lijepu i veliku kuću, imam pune hambare i torove, a automobil mi koristi kao prijevoz slatkih proizvoda...

Na kraju našeg kratkog susreta u Gradačcu, naš sagovornik će kazati kako su njegovi ukućani na farmi u Priluku svi uposleni:

- Supruga Begzada brine o stočnom blagu, sin Armin (21) pomaže oko održavanja pčelinjih društava, tu je i kćerka Amila (26), ali i dvogodišnji unuk Tarik, koji će, po svoj prilici, naslijediti didovo najslađe zanimanje - pčelarstvo!

Husein Okanović (59) iz sela Škahovice u Gračanici "diše" uz pčele već četrdeset i kusur godina

  Pčele hranim medom

Pčelar Husein je poručio mladima da se bave pčelarstvom. Košnica, ili dvije nisu neki teret, a život čine mnogo ljepšim i zdravijim. Uz pčele, smatra, nikada ne možeš biti sam. Opustiš se uz zuj pčela i zaboravljaš na ovodunjalučki srklet. On je zbog njih napustio posao konfekcionara i potpuno im se posvetio

- Ukoliko želite upoznati vrijednog pčelara iz Gračanice, kod kojeg puno toga lijepog možete čuti, a i vidjeti, onda je to naš Huso iz Škahovice, sela udaljenog 8 - 9 kilometara od centra grada.

Glavno društvo

Tu je Huseinovo pčelinje carstvo od 90-tak košnica. Dočekao nas je srdačno, domaćinski, onako kako je to običaj u gračaničkom kraju.

- Bujrum, pogledajte, mada ja i nisam baš dobar sagovornik. Najbolje se ja razgovorim sa svojim pčelama. Ne bojim se šta ću reći, vjerujem im puno više nego ljudima. A, i ne volim mnogo da pričam o sebi, još uvijek mislim da sam početnik, pa me malo strah - nervozno, nespretno i skromno je izustio Husein na početku razgovora.

Ovaj 59-godišnjak sa pčelama se druži još od 1962. godine, kada se kao dječak sladio medom iz vrški uz dedu Halila. Od tada do današnjih dana nije prestao, ljubav se samo povećavala, a dodat će da nikada neće ni stati. Dok god diše - disat će uz pčele. Do početka rata radio je kao konfekcionar u gračaničkom preduzeću "Olimp", ali su pčele uvijek bile na prvom mjestu. Zbog njih je i napustio posao pa im se poslije rata potpuno posvetio.

Osnovica njegove proizvodnje je med; bagremov, lipov, livadski, ali i drugi pčelinji prizvodi. Za tržište nema problema, osim u zimskim danima kada se počnu javljati jake prehlade za koje su njegovi proizvodi pravi "neprijatelji".

- Proizvedem ja dosta i polena, propolisa, matične mliječi, ali samo za sebe i svoje ukućane. Bar tako nanijetim. Tokom zime sve podijelim. Čim neko malo od rodbine i komšija  "zakašljuca" dotrči kod mene po zalihe, i ode to. Nije kome je namijenjeno nego kome je suđeno - uz osmijeh će naš domaćin.

Husein je poznat po brojnim inovacijama na pčelinjaku. Napravio je po svojoj zamisli i pojilice za pčele. Kaže, u današnjem vremenu brojnih zagađivača odlučio je da im napravi pojilice gdje će moći piti sigurnu i kvalitetnu vodu koju im on toči. Pored toga poznat je i po načinu rada sa nukleusima koje čine 1/3 njegovog pčelinjaka.

- To su pčele koje ne koristim za proizvodnju nego mi služe samo kao pomoćno društvo. Od njih pravim matice i nakon duge hladne zime uzimam pčelinja društva od njih. Tako odmah s proljećem mogu krenuti u rad i ojačati glavno društvo. Od nukleusa nikada ne uzimam ni kašičicu meda. One se samo njime hrane. Zato su jake i uvijek u kondiciji pa mi dobro dođu kao ispomoć - pokušava nam objasniti način svoga rada Husein.

Nomadski život

Hvali se da mu u posljednjih 20 godina nikada ni jedno društvo nije uginulo, čak ni tokom oštre i hladne zime. Mnogi pčelari iz Gračanice i okoline, kojima ugibaju društva, dolaze kod njega da traže matice.