Nisam žurio s proširivanjem svoga pčelinjaka, jer sam imao obaveza i prema porodici, ali i prema  pčelinjacima drugih pčelara koje sam, za neku novčanu naknadu, rado održavao. A neki su imali i po 150 društava...

Halid Ahmić iz Sanskog Mosta je jedan od onih pčelara koji svoje znanje o pčelama i pčelarskom pozivu ne kriju. On kazuje kako znanje kriti niti želi, niti umije. Zbog toga je, valjda, u svom kraju postao ne samo uspješan pčelar već i, kako smo ga mi nazvali, “vaspitač pčela”. Halid, naime, već nekoliko godina vodi brigu o nekoliko tuđih pčelinjaka. Veli kako se zna dogoditi da za jednu pčelinju godinu pregleda čak i do 5000 košnica...!

Rođen je prije 32 godine u Žepču. Veli da se uz pčelarstvo rodio, jer je njegov djed bio pčelar. Čim je Halid proslavio svoj deseti rođendan, čvrsto je odlučio postati djedova desna ruka, pa se zaputio u pravcu porodičnog pčelinjaka. I to - bez opreme.

- Koliko se sjećam, u to vrijeme nije bilo opreme, odnosno odijela, rukavica, kape. No, to me nije spriječilo da se približim pčelama. Također, čini mi se da nismo imali ni vrcaljku, kao ni mnogo šta drugo što pčelari imaju danas – priča Halid, ali i naglašava da je prijašnje pčelarstvo bilo produktivnije.

Halid čvrsto stoji iza ovog svog stava, te smatra kako je “primitivno” pčelarstvo itekako bolje od modernoga. U daljem razgovoru, Ahmić se vraća na svoje pčelarsko iskustvo, te kazuje kako je minuli rat na našim prostorima od djedovog pčelinjaka napravio uglavnom pustu uspomenu, ali ostavio je na životu ljubav prema pčelarstvu. I to, kako naš sagovornik veli, neiskorjenjivu.

- Mogu reći da sam nakon rata i uništenja djedovog pčelinjaka nekoliko godina praktično “lutao”, u svakom smislu. Tek sam se 2005. godine stacionirao u Sanskom Mostu. Tad sam i otpočeo s pčelarenjem. Posjedovao sam tek jednu sačuvanu djedovu DB košnicu... – priča.

CIJELI TEKST PROČITAJTE U PRINTANOM IZDANJU AURE OD 22. AVGUSTA 2011.

Pčelari istočne Hercegovine nemaju mnogo meda za ponuditi ali, kako nam Željko veli, ono što nude je prijekog kvaliteta. Med koji dobiju nije sortni, niti to može biti. Ali, ipak je med koji svakako treba kušati - to je med sa mirisom oko 250 različitih ljekovitih biljaka koje rastu u ovom kraju...

Prema podacima pčelarskih udruga istočnohercegovačkih opština, ovaj kraj je “okićen” sa oko 30.000 košnica. Jedna od tih opština je i Bileća. Procjenjuje se da na području ove opštine trenutno ima više od 2.500 košnica, te da se najmanje stotinu Bilećana bavi pčelarstvom.

- Rijetko koja kuća, pogotovo u bilećanskim selima, da nema pčelinjak. Pčelarstvo je ovdje, skoro pa pravilo – veli Željko Bajović, jedan od pčelara iz Bileće, i predsjednik ovdašnjeg pčelarskog udruženja.

Sa Željkom smo pričali o njegovom ličnom pčelarskom iskustvu, a koje umnogome govori o pčelarskim iskustvima i drugih pčelara ovog hercegovačkog kraja. Željko veli da je ponosni član porodice sa dugom pčelarskom tradicijom.

Željko Bajović sin je jednog starog pčelara, Mirka Bajovića. I unuk jednog. I praunuk jednog. Svoje druženje sa pčelama započeo je čim je iz porodilišta došao kući, kao novi član porodice Bajović. Tako se može reći, veli Željko, da je pčelar od malih nogu.

- Da, od malih nogu! No, šalu na stranu. Ozbiljno sam se počeo baviti pčelarstvom 1995. godine. Od oca sam naslijedio pčelinjak od oko trideset društava, pa sam “zagrnuo rukave” i ozbiljno se prihvatio odgovornog posla - posla pčelara – kazuje nam Željko.

CIJELI TEKST PROČITAJTE U PRINTANOM IZDANJU AURE OD 27. JUNA 2011.

Bavljenje pčelarstvom donosi koristi koje su najmanje materijalne. Ono omogućava bijeg od sumorne stvarnosti. Pčela je čudesno Božije biće koje se ne veže za ljude, ali ipak je ta koja ljude veže međusobno - postanete li pčelar, postali ste bolji čovjek i tako stičete i mnogo novih prijatelja...

Jedan od onih pčelara o kome se govori, piše, ukratko rečeno - nadaleko čuje, je Rajko Radivojac. Ovaj četrdesetčetverogodišnji Prijedorčanin u svijet pčelarstva je ušao prije 17 godina, potaknut željom i ambicijom za obnovom djedovog pčelinjaka. No, ne samo za obnovom djedovog pčelinjaka, već i za obnovom, odnosno izgradnjom porodične tradicije. Rajko Radivojac ima bogato i zanimljivo iskustvo u pčelarstvu, a njegovu priču pročitat ćete u nekoliko narednih redaka...

Rajko Radivojac po zanimanju je transfuziološki tehničar, zaposlen u Zavodu za transfuzijsku medicinu RS, u bolničkoj službi Prijedor. Karijeru kao transfuziološki tehničar započeo je prije otprilike 25 godina, a pčelarsku nekoliko godina nakon toga.

- Iako tako ne izgleda, poslovi transfuziološkog tehničara i pčelara imaju dosta dodirnih tačaka. No, glavna je ta da bavljenjem i jednim i drugim pružate pomoć ljudima - priča Radivojac u razgovoru za naš magazin.

Dalje veli da nije prvi pčelar-Radivojac. Njegov pokojni deda Osta se bavio pčelarstvom i, za svoje vrijeme, bio veoma napredan pčelar. Rajko će reći kako je baš od dede naslijedio ljubav prema pčelama - i to samo ljubav, dok pčelinjak, pak, nije.

- To je valjda nekakva sudbina ljudi na našim prostorima - da tradicija preskače po jednu generaciju. Moj djed se bavio pčelarstvom, moj otac nije. Evo, ja sam pčelar, a šta će biti sa mojim sinovima, to ne znam. No, ipak se potjano nadam da neću biti posljednji pčelar u našoj porodici - izložio je svoju zanimljivu teoriju Rajko, inače otac dvojice sinova.

OSTATAK ČLANKA PROČITAJTE U PRINTANOM IZDANJU AURE OD 15. MAJA 2011.

Med iz djetinjstva, Emira je pratio cijeli život. Ne baš ni pčele, ne baš ni nanini radovi u pčelinjaku. Samo med. No, Emir će reći kako je s godinama i zrelosti, dolazila i njegova sumnja. Naime, veli kako je postajao sve manje siguran u med koji kupuje i unosi u kuću. Upravo zbog toga, odlučio je da sam zapčelari...

Kolike su mogućnosti jednog čovjeka, još nikad nije jasno definisano. S jedne strane, to je i razumljivo, jer svaki je pojedinac ličnost za sebe, pa nije moguće doći do nekog univerzalnog zaključka. No, jedno je jasno - mnogi ljudi iznenade druge svojim mogućnostima, svojim uspjesima i svojom svestranosti.

Jedan od tih je i Emir Mekanić, pčelar iz Zenice. Zapravo, nastavnik iz Zenice. Ustvari, fotograf iz Zenice. Ili da kažemo web-dizajner iz Zenice? Ne, možda je najbolje da kažemo izvrsni predavač u školama pčelarstva?

Ovaj put, ipak, Emira ćemo predstaviti posmatrajući ga kroz prizmu njegovog pčelarenja. No, razgovarajući sa ovim Zeničaninom, nismo mogli a da se ne dotaknemo i svih ovih drugih stvari kojima se bavi. Jer, Emir je čovjek koji je uspio da među svim svojim “ljubavima” napravi spone...

- Moja rahmetli nena Hurija je pčelarila. Iz tog perioda se sjećam samo njenih trnki. I meda. Mogu reći da je okus meda još u najranijem djetinjstvu od mene napravio “ovisnika” o tom čudesnom “piću bogova” – prisjeća se Emir i šaljivim tonom nas uvodi u priču o svome pčelarskom iskustvu.

I taj med iz djetinjstva, Emira je pratio cijeli život. Ne baš ni pčele, ne baš ni nanini radovi u pčelinjaku. Samo med. No, Emir će reći kako je s godinama i zrelosti, dolazila i njegova sumnja. Naime, veli kako je postajao sve manje siguran u med koji kupuje i unosi u kuću.
 

OSTATAK ČLANKA PROČITAJTE U PRINTANOM IZDANJU AURE OD 21. MARTA 2011.