Sl. Osman Hodžić u razgovoru s našom novinarkom

Redovi koji slijede, u najmanju ruku, djeluju nevjerovatno, mogu se običnom smrtniku učiniti kao štivo iz rubrika “Zona sumraka”, koje, najčešće, nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Ovo je, ipak, istinito svjedočenje

Čovjek se rodi, živi i umre. Tako kažu zakoni prirode i teško da ovaj redosljed o postanku i odlasku sa ovog svijeta može da pretrpi bilo kakve promjene. Međutim, u slučaju 39-godišnjeg Osmana Hodžića stvari stoje bitno drugačije: rođen je 12. februara 1968. godine, živio u rodnoj Žepi, potom u sarajevskom naselju Vogošća, poginuo 21. januara 1993. godine,  na borbenoj liniji, a dan kasnije, na vlastitoj dženazi, vratio se među žive. Za svaki podatak iz priče koja slijedi Osman se kune da je sto posto istinit.

Dugo se Osman nećkao da nam otvori srce i dušu. Kaže, ne bi da daje povoda dušmanima da ga «prozivaju», a i priča je stara već 14 godina i sve što je vezano za zbivanja iz januara ratne '93. godine. Ne vidi on da tu ima ičega neobičnog niti senzacionalnog.
-Dogodilo se...Bilo pa prošlo-kratko, kao za sebe, komentariše a potom nam, uz blagi smiješak, daje do znanja da je spreman za razgovor.

   Lišće za promrzle ruke

Početak rata u BiH Osman Hodžić je dočekao u Vogošći, u kojoj se, kako u šali kaže, udao koju godinu ranije. Tamo je živio sa suprugom Džemilom, u to vrijeme jednogodišnjim sinom Damirom, te supruzinim roditeljima i bratom. Kada su agresorski vojnici okupirali ovo sarajevsko naselje, u proljeće 1992. godine, oni koji su živu glavu izvukli potražili su novo utočište. Na žalost, Osmanov punac i šura nisu se uspjeli spasiti od četničke ruke, a ostatak porodice obreo se u Brezi. Tu se naš sagovornik pridružuje vojnoj policiji. Period do 21. januara 1993. godine, veli Osman, ni po čemu nije vrijedan velike priče. «Bilo je guravo, ali nekako se izguralo», kaže i dodaje kako se kobnog januarskog dana, ipak, još živo sjeća.