Prije tri godine izgubila sina   - Svakodnevno padanje u depresiju i sekiracija, Sejdi su donijele moždani udar i oduzetost lijeve strane tijela   -  Poslije toga se javila angina pektoris, diskus hernia, skolioza kičme, reumatski artritis i voda u koljenima   - Uz Ćamilovu pomoć oslobodila se tegoba koje su je pune tri godine pratile u stopu

Šezdesetdvogodišnja Sarajka Sejda Hadžihasanagić divna je dama, čije crte lica podsjećaju na to da je ne tako davno mamila uzdahe muškaraca. Veli nam da je imala lijep život, sve dok zla sudbina nije upetljala svoje prste. Tragična pogibija njenog sina Taiba Torlakovića ostavila je duboku ranu u srcu i duši ove žene. Kaže da je prije toga bila "k'o od brda odvaljena i da je pucala od zdravlja". Istina, imala je dijabetes, ali se godinama uspješno nosila sa tom bolešću. Njenoj porodici nikada ničega nije nedostajalo: mijeha, zdravlja, sreće i novca bilo je na pretek, a ponosna majka je odgajala svoju trojicu sinova, borila se da im obezbijedi što lagodniji život. Sinovi su se "rasuli" iz porodične kuće, zasnovali svoje porodice, ali staru Sejdu, kako su je od milja zvali, nisu zaboravljali. Redovno su je obilazili, a snahe hizmetile. Ono što će promijeniti njen život i u njega dovesti bolesti; od moždanog udara i oduzetosti lijeve strane tijela, do angine pektoris, skolioze kičme, diskus hernije i reumatskog artritisa, je tragična pogibija njenog mjezimca Taiba.

Depresija i udar

- Prije tri godine dušmani su ubili moje dijete, moju zakletvu, mog zlatnog Taiba. U to vrijeme sam mislila da ću poludjeti. Čovjek se lomi, savija od duševne boli i ima osjećaj kao da mu je neko uzeo mesarsku sataru i njome reže dio po dio tijela. Teško onom roditelju koji ukopa svoje dijete, jer nema lijeka za bol i patnju koja se javlja u duši. Poslije mog Taiba su ostali samo jauci koje niko ne čuje i bolna praznina, jer ni do danas nije pronađen njegov ubica ... - nerado se prisjeća hadžinica najbolnijih trenutaka u svom životu.