Sve je počelo nakon prebolovane gripe   - Injekcije nisu imale efekta   - Utakmica i borba za život u nogama jedinog sina, koje su ga izdale kao osmogodišnjaka, panično su tjerali njegove roditelje da pronađu spasonosni lijek i terapiju. Šanse su bile vrlo male; tri prema sto da će se zaustaviti napredovanje bolesti

U životnoj knjizi uspomena većine supružnika, uz dan vjenčanja, zlatnim slovima ostaje ostaje upisan zlatnim slovima i rođenje prvog djeteta. Nedreta Peštalić, brižna majka, uposlena u gradačačkoj «Kuli» nerado se prisjeća svadbenog datuma, ali dan kada je na svijet donijela svoga Rijada, kaže, neće nikada zaboraviti. Pucala je od ponosa i sreće.
Svjesna je da kao majka ne može biti objektivna, ali naglašava da je njen Rijad od rođenja bio posebno dijete. Njih dvoje su se uvijek razumjeli. Nikada im nije trebalo puno riječi da bi se razuzmjeli. Ne treba ni danas, kada žive uglavnom sami. Zbog obaveza, naime, Rijadov otac kao uposlenik u DGS u Banjoj Luci rijetko je kod kuće, u porodičnom okruženju.

Sve je počelo sa gripom

Najvažnije je da je moj sin ozdravio i da nije završio u invalidskim kolicima- kazat će ova presretna i hrabra žena. Minulih godina nije joj bilo lahko, jer Rijada su bile izdale noge. Skoro dvije godine je trajala njena i sinova agonija.
U osmoj godini, u vrijeme epidemije, gripa ga je oborila u postelju. Bila sam čvrsto uvjerena da će to potrajati par dana i da će se vratiti školskim obavezama, drustvu, nogometu.... Međutim, gripa je nestala, ali moj Rijad je bio sve bezvoljniji, umorniji i neraspoloženiji. Sve češće mi se žalio na bolove u nogama. Iz dana u dan je bivao sve umorniji. Za vrijeme šetnje ili odlaska na izlet, često bi sjedao, moleći me da se odmori. Počeo je izbjegavati i druženje sa svojim vršnjacima. Radije je ostajao kraj TV prijemnika. Umjesto blistavog modrog pogleda, njegove oči su bile sve mutnije. Znak za uzbunu stigao je iz škole; tražili su opravdanje zbog njegovog pasivnog prisiustvu časovima tjelesnog odgoja. 
Nikada mi se nije žalio što ne može više da se igra sa vršnjacima, ali sam osjećala da duboko u duši pati. Patila sam i ja; bilo je tužno gledati ga kako sa čežnjom gleda drugove dok trče i igraju se.