Vahida Ljuca (73) domaćica iz Sarajeva:  

Sl. Nisam htjela da se bodem kao drogeraši: Vahida Ljuca

Vahida Ljuca je u svojoj porodici, ali i u komšiluku, oduvijek bila omiljena žena. Njena vesela narav i dobri savjeti otvarali su mnoga vrata, pa se često komentiralo da njen osmijeh vraća nadu u bolje sutra osobama koji su se našli na raskrsnici života i ne znaju kuda da krenu. Za takve je nana Vahida uvijek imala lijepu riječ i upućivala ih na pravi put. Mnoge je i ugošćavala u svom skromnom domu dijeleći s njima i posljednji zalogaj hljeba.

Odbila inzulin

Vahidina djeca su se u ratnom perodu rasula po bijelom svijetu, ostavljajući staru majka da ih dočekuje i ispraća u daleku Kanadu, ali i da ljubav koju osjeća prema njima poklanja nesretnima. Čeznući za djecom i unucima, nana Vahida je dopustila da u njen život uđe podmukla bolest, u narodu zvana šećerna. Ljekari su joj nakon dijagnoze propisali tablete «dijabos» i skrenuli pažnju na način ishrane. Međutim, Vahidino zdravstveno stanje se svakim danom pogoršavalo.

- Redovno sam koristila tablete, pridržavala se jelovnika, ali džaba... I dalje sam osjećala malaksalost u tijelu, stalnu žeđ, učestalo mokrenje, zamućen vid, trnce u rukama i nogama. Ponekad bi tablete uspjele spustiti šećer sa 28 vrijednosti na 14, ali bi se nakon sedam dana vraćao. Ljekari su mi predlagali i inzulin, ali sam ga odbila. Zar da mi ljudi pod stare dane kažu da sam se počela bocati kao oni minđušari drogeraši - priča nana Vahida i dodaje da joj se nakon tih riječi medicinsko osoblje uvijek smijalo prilikom mjerenja nivoa šećera u krvi.