|
Bespušćani duhovni rat u bosanskom čovjeku Da li je bolest sramota? Kad sa strane posmatraš posttraumaša, čovjek kao i svaki drugi pa čak i naizgled bolje držeći od mnogih zdravih. No, ni izbliza nije tako i ne dao Bog to ni dušmaninu, a nekamoli poznaniku ili prijatelju. Gotovo sa stopostotinom sigurnošću smijem se usuditi pa reći da u Bosni vlada nepisano, nakaradno pravilo, po kojem je sasvim normalno da kažete da imate neko teško oboljenje, ali ako izustite da vam je potrebna pomoć neuropsihijatra - onda nastaju belaji jer, to kao da je velika sramota.
Zašto je to tako? Kad ćemo to napokon promijeniti? Kada ćemo shvatiti da je svakom njegova bolest baš najgora i najteža?
Valjda više nikome nije potrebno objašnjavati da je u BiH bio crni rat od 1992. do 1995. godine, i da se svašta dešavalo! A, pošto je rat poremećeno i nenormalno vrijeme, za očekivati je da se i ljudi počnu tako ponašati, što je krvavo i dokazano, a da poslije toga, u poraću, dolazi do čemerne retrospekcije.
Ni sam ne znam koliko sam puta sam razmišljao o ovome pa sam, za sada, laički izveo zaključak: mozak je u onom ružnom, burnom i prebrzom ratnom dobu fotografski blicao viđeno, ali nije bilo vremena da sve to „svari" i primi, jer je jedan ružan događaj ili doživljaj smjenjivao drugi još ružniji i sve tako, sve brzo, sve ružno pa guraj tako više od četiri godine. A onda odjednom mir i u miru nevjerovatnoća do nevjerovatnoće: ne treba ti puška, ne moraš ići u šumu na prvu borbenu liniju, ne trebaš ubijati, ne trebaš strahovati... ništa, samo mir. Jest, ali kakav mir?! Posttraumatski sindrom E, u tom „miru" rađa se bespušćani duhnovni rat u samom sebi! Um pokušava da posloži i obrazloži sve ono što je četiri godine blicao pa prenagomilao, ali to ne ide. Očito je, i više puta je dokazano, da je tako poslije svakog rata, pa stručnjaci, nemajući kud, izvode zaključak: Sindrom rata. I, tu gotovo da je kraj. Baš kao da su sve, a zapravo ništa nisu riješili tom konstatacijom da je riječ o posttraumatskom sindromu.
|
Teme 
