Autobus u provaliji, ranjavanje pored Zemaljskog muzeja ratne 94. godine, saznanje da je otac ubijen u Višegradu, te deložacija iz stana četiri godine nakon rata. Previše je to i za insana sa čeličnim živcima. Edinu se zamračio razum, uzdrmalo srce, stegla duša…. Troje maloljetne djece i supruga morali su na ulicu  - Život u okovima sa posttraumatskim sindromom ili utjecaj nevidljivog svijeta?

FOTO: Posljednji dan prije nego li se potpuno izliječio sanjao je kako iz njega izlazi čovjek ružnog izgleda: Edin Tabaković u radnji mobilne opreme na "Otoci", gdje drži medne mješavine i daje korisne savjete

Budio se i po nekoliko puta u toku jedne večeri. Vrištao je i padao u komu. Imao je osjećaj gušenja u grlu i grudima. Medicina se "hvalila" dijagnosticiranjem i definisanjem problema, no, kod liječenja su posustali.

  Meraklija

Kad god bi zaklopio oči i pokušao da utone u san, Edinu Tabakoviću, rodom iz Višegrada, a od 1986. godine stanovniku Sarajeva, vraćale su se slike saobraćajne nezgode, u kojoj je autobus sa tadašnjim uposlenicima “Remonta” sletio sa ceste u provaliju. On je spavao. Probudio ga je strašan prasak. Sjeća se samo kamiona sa prikolicom koji je, zbog kvara, dolazeći iz suprotnog smjera prešao na njihovu stranu. Velikom brzinom je išao direktno u njih. Sudar! Autobus sa radnicima se strovalio niz veliku padinu. Nije bilo smrtno stradalih, ali je većina putnika zadobila teže tjelesne povrede. Edin je tom prilikom polomio zube.

- Gore od toga je bilo što sam spavao i sve mi se desilo tako iznenada, nisam bio pripremljen. To će, što se poslije i pokazalo, ostaviti trajan šok na mene - počinje Edin.

No, kako je, kaže ovaj Višegrađanin, živio dosta neurednim životom, provodio se sa društvom po kafanama i sijelima, to se nije odmah odrazilo na njegovo zdravlje. Posljedice tog šoka, u vidu nesanice, noćnih mora, depresije, nervoze…., pripisivao je mahmurlucima, ili teškom fizičkom radu u “Remontu”. No, kada se oženio, zasnovao porodicu, i povukao u mirnije vode, klupko se počelo odmotavati.

Ali nije bilo vremena za liječenje. Stigao je rat, agresija na BiH, obruč oko Sarajeva. On na zulum svojoj domovini nije mogao gledati skrštenih ruku. Od prvog dana je stupio u odbrambene redove Armije BiH.

Godina 1994! Proljeće. Samo što se vratio u Sarajevo sa “Igmanskog ratišta”, kao pripadnik Petog bataljona 101. brigade, morao je na položaj kod Zemaljskog muzeja. Kuhalo se sa postrojbama HVO-a.
 
- Bila je mrkla noć, prst se nije vidio pred očima. Negdje iza ponoći, nešto je "zašuškalo". Kolega i ja, sumnjajući da se neko prikrao, izašli smo ispred rova. U tom momentu sam začuo strašan prasak, nakon toga sam izgubio svijest. Bio sam teško ranjen u predjelu nogu. Čak sam, poslije, imao četiri operacije - prisjeća se Edin te kobne noći, tvrdeći da ni danas ne zna šta ga je ranilo.