Kako postupati sa djecom i izvesti ih na pravi put?

Život u povjerenju lakši je i jednostavniji za obje strane, ali je on prije svega važan za dijete, čija je ličnost u razvoju. Dijete koje ne osjeća da je prihvaćeno i da može imati povjerenje u roditelje, što god se dogodilo, najčešće će se razviti u nesigurnu i nestabilnu osobu, a biće nepovjerljivo i prema sadašnjim i budućim prijateljima, partnerima i društvu u cjelini

Povjerenje bi trebalo da bude ugrađeno u temelje svakog kvalitetnog odnosa, a u odnosu roditelj - dijete ono je nešto bez čega ništa neće da funkcioniše kako treba. Ipak, nažalost, praksa pokazuje da, uglavnom kada djeca zakorače u tinejdžersko doba, u prevelikom broju porodica nedostaje upravo povjerenja.

Dok su djeca mala, povjerenje je relativno jednostavna kategorija; stičemo ga zadovoljavanjem njegovih potreba kad je gladno, žedno, uplašeno, umorno ili kad traži utjehu. Kako raste, ono suptilnijim čulima počinje da procjenjuje prihvatamo li ga, procjenjuje i naša djela, te zaključuje da li može da nam vjeruje (iako to najčešće ne radi na svjesnom nivou).

  Strog roditelj – opasnost za dijete

Starijoj djeci nije dovoljno zadovoljavanje elementarnih potreba za hranom, pićem i skloništem. Ona će imati povjerenje u osobe koje žele da im pomognu, kojima se ne događa često da ih povrijede i koje ih prihvataju. Gotovo svaki roditelj će reći da želi da pomogne svom djetetu, ali važno je prihvata li dijete postupke kao pomoć ili ih doživljava sasvim suprotno - recimo kao pritisak, napade, nametanja vlastite volje i opterećenje.

Po mom mišljenju najbitnije je da roditelj prati ponašanje djeteta i da nađe način kako može graditi povjerenje, ili ako je izgubljeno kako ga vratiti?  Ako u tome uspijemo onda smo na pravom putu kako postupiti u određenim situacijama.

Povjerenje ćemo graditi: pažljivošću i obazrivošću u komunikaciji sa djetetom, održavanjem datih obećanja, prihvatanjem djeteta onakvim kakvo jeste, pažnjom, poštenjem, izražavanjem brige, pružanjem topline i ljubavi, priznanjem vlastitih grešaka i njihovim ispravljanjem, te davanjem mogućnosti da se te greške isprave. Vrlo je važno saslušati dijete kada priča, izanalizirati njegove riječi razumno bez emocija, osjećati u sopstvenom organizmu svaku riječ i postupak, te tek tada reagirati sa pravim savjetom, dozvoliti mu iznošenje problema bez prekida i omalovažavanja, često izaći sa djetetom na ručak, večeru. Na takav način će vaše dijete osjetiti i uvidjeti da je poštovano i cijenjeno.
 
Povjerenje se uništava: neprihvatanje djeteta onakvim kakvo jeste, okrivljivanjem za svaku grešku, neprestanom kritikom, prosuđivanjem i vrednovanjem svega što mu se dešava i što uradi, napadima, vrijeđanjem kao riječima: ti ne možeš, ti nikada nećeš uspjeti, ti si nikakav, upoređivanje sa drugom djecom, nepoštivanjem, ismijavanjem, stalnim ispitivanjem, stalnim pridikama i konstantnim dijeljenjem savjeta.