|
Dva puta sam gledala smrti u oči
Iz sasvim opravdanih razloga ljudi kriju svoje fobije, snove i vizije. Kriju i želje, nadanja i očekivanja, valjda u strahu da bi naglas izgovorene riječi i neko iz nama “nevidljivog svijeta” mogao da čuje i onemogući njihovo realizovanje. Fobije i nadrealne stvari i događaje, ljudi pak kriju od okoline da ne bi bili ismijani i prozvani lažovima, jer svi mi znamo kako tuđi podsmijeh zna da boli. Možda je upravo to razlog što je naša zvijezda sevdah muzike – Subhija Šehović, dugi niz godina tajila da je nekoliko sati prije tragedije na Igmanu predosjećala nesreću. Povjerila se samo Saneli Saković Bio je to i još uvijek je jeziv trenutak, kojeg se ne volim ni sjećati. Svaki put kad se sjetim tog trenutka, zatreperim cijelim tijelom, osjetim bol, zadrhtim. To je jedan od razloga što nikad nisam otvoreno govorila o tome i taj svoj strah do sada nisam dijelila ni sa kim. Kobna noć 30. novembra ratne 1994. godine, kada sam sa grupom svojih estradnih kolega krenula na neizvjesni put, duboko se urezala u moje sjećanje, ostavila trajne biljege i ožiljke.
Glasne molitve Svevišnjem
Te noći, pod kišom granata krenula sam s kolegama u Italiju, da nešto zaradimo; pomognemo i sebi i našim ljudima: Nedžad Imamović, Nedžad Esadović, Sejo Pitić, Sanela Saković, Vesna Hadžić i ja. U kamionu kojim smo trebali preći Igman bilo je i ranjenika, ukupno nas pedesetak putnika, a na drugoj strani tunela nas je čekao autobus. On nas je trebao voziti do Italije, do kojeg, međutim, nismo uspjeli doći zbog nesreće koja se desila odmah po izlasku iz tunela. Dva sata poslije ponoći, u mukloj tišini smo se vozili mic po mic. Odjedanput, kroz mene su počeli prolaziti neki hladni žmarci, postajalo mi je sve hladnije. Neki glas me je upozoravao. Zatvorim oči a redaju se slike užasa: kamion se kotrlja u provaliju. Tačno sam “vidjela” do u detalje svaki događaj: slijetanje kamiona u ambis, vrisak, krv, sve... Neki glas mi je govorio da će se nesreća desiti, bez obzira da li ja zaustavila kamion ili ne. Nesreća je bila neizbježna. Odlučila sam da ništa ne govorim, jer sam se plašila panične reakcije kolega i ostalih putnika.
Kako smo se približavali mjestu udesa, ja sam se sve grčevitije tresla, a tijelo mi se napelo od navale straha i iščekivanja pada. Ipak, bila sam toliko svjesna da sam se čvrsto omotala u neku deku kako bi zaštitila kičmu, uhvatila sam se čvrsto za rukohvat i u zadnjim momentima prije pada počela se naglas moliti Bogu. Uspjela sam i Saneli došapnuti da se počne Bogu moliti ako zna, i da ćemo se strovaliti u ambis. Ona je u mene gledala s čuđenjem.
Na dnu provalije
U tom momentu, vozač je kao u filmu strave i užasa, izgubio kontrolu nad upravljačem. Kamion se okretao kao veš mašina, sav se raspao, a ja sam se i dalje čvrsto držala za rukohvat. I dan-danas na zvuk veš mašine doživljavam stresove. Ne dao Bog nikome da to doživi; mrkla noć, od hladnoće vam se ledi krv u žilama, a meni samo jedna misao u glavi; šta ako kamion eksplodira? Kamion, na sreću, nije eksplodirao i pravo je čudo što nije bilo poginulih usljed silnog prevrtanja i jačine udara o litice provalije. To mjesto je inače poznato pod imenom Riža i tu su veoma česta strmoglavljenja i to sa smrtnim ishodom. Šta li je nas spasilo te noći, niko ne zna, možda sam čin humane misije na koju smo se uputili!
|
Istinite Priče 
