Na indonežanskom ostrvu Sulavezi njeguju kult mrtvih, po mnogo čemu jedinstven u svijetu

Naša saradnica Gordana Stojanović za vrijeme boravka u Indoneziji obišla je sva četiri velika i poznata ostrva: Sumatru, Javu, Bali i Celebes. Uživala je, divila se, istraživala... Posebno su je dojmili pogrebni rituali i njegovanje kulta mrtvih koji se smatra jedinstvenim u svijetu. Takve ceremonije naš čovjek ne može ni da zamisli

Ostrvo Sulavezi poznato je i privlači turiste iz cijelog svijeta zbog svojih prirodnih ljepota s jedne strane, a s druge i, uglavnom, zbog svojih pogrebnih ceremonija i njegovanja kulta mrtvih koji se smatra jedinstvenim u svijetu. Ove pogrebne ceremonije su specijalnost samo jedne oblasti na ostrvu Sulavezi koje je poznato kao "zemlja Toraja". Oni i dan danas njeguju svoju arhaičnu tradiciju koja ima svoje korijene u animizmu, u kome je duša predaka najveća svetinja. Po tim predanjima život na zemlji je prolazan i samo neka vrsta prelaznog perioda u carstvo duhova. Važan je samo život poslije ovozemaljske smrti.

Njihov Bog je svemoćni Puang Matua, a on je stvorio i zemlju i ljude. Osim ovog Boga, važnu ulogu igraju i duhovi Devate koji su duše umrlih. Duhovi se daju umilostiviti sitnijim žrtvama, tipa kokoši ili svinja, ali Puang Matua zahtijeva žrtvovanje bivola. Samo mu se tako može udovoljiti.

 Svijet Puya

Prema njihovom shvatanju života i smrti, svaki umrli čovjek počinje put pun opasnosti i iskušenja ne bi li dostigao neku vrstu "čistilišta" koje oni nazivaju Puya. Tamo se stiže samo uz određene rituale rodbine umrlih. Ona su stroga i svaki član porodice mora da ih se pridržava. Samo onaj ko stigne u svijet Puya ima šanse da jednog dana dospije i u carstvo Puang Matua.

Rijetko ko od umrlih to i uspije. Većina umrlih dospijevaju u svijet Puya, ali tu i ostaju za vječna vremena zajedno sa žrtvenim darovima, koje su dobili od svoje rodbine da sa sobom ponesu u vječnost. Za žive mogu ovi duhovi, koji tako lutaju, biti i opasni po njihov život i zdravlje, ukoliko se mrtvim dušama nije obezbijedilo dovoljno poklona i žrtvenih darova.

Sahrana ima najveći značaj u životu čovjeka (neuporedivo veći od rođenja, svadbe...). Svaka porodica štedi cijelog života da bi umrlom mogla da bude priređena dostojanstvena svečanost oko sahrane. Mnoge porodice se i zaduže toliko da čak i njihova djeca moraju do kraja života dugove da otplaćuju.

Posmrtni ostaci (leš) se balzamuje i ostavi se tako u nekom dijelu kuće, dok se ne pripremi sahrana. To nekada traje nedjeljama, pa i mjesecima, a u nekim slučajevima i godinama. Potrebno je da se skupi što više članova šire i uže familije, ali i da se ugovori neki termin koji svima odgovara, obzirom da većina živi na drugim ostrvima.

 Osušene ljudske glave

Van naselja se izgradi vrsta novog sela od drveta. Napravi se odor, lože
u kojima će sjediti gosti i nekoliko kućica. Svečanost i slavlje traje nekoliko dana.

Mi smo pratili ceremoniju opraštanja nekog bogatog i uglednog čovjeka, tako da je njegova sahrana bila veleljepna. Prinose se žrtve tako što se kolju bivoli. Broj bivola ima direktne veze sa bogatstvom umrlog i njegovog ugleda u društvu. Nekada to bude i 20, ali i 100 životinja. Na ovoj sahrani ih je žrtvovano deset. Od tih 10 dva su bila bijele boje (albino), čija je cijena mnogo veća od crnih. Činu klanja nisam prisustvovala, jer je to živi užas. To meso se onda peče, dijeli siromašnima, jede, poklanja crkvi, itd.