Meliha Cvikić (42), Sarajevo

Često zaplačem od tuge što nakon završene gimnazija nisam upisala fakultet. Što sam dlučila udati se za čovjeka kojeg sam voljela, za kojeg sam bila spremna i život dati, a koji me bez imalo griže savjesti ostavio. Otišao je s drugom. O našoj djeci nikada od tada nije brinuo niti je htio da čuje za nas, do danas. Valjda je moja posjeta ef. Sudiću i skidanje sihira utjecala i na njega. Odlučio je plaćati bar alimentaciju

Suprug me je ostavio još prije rata. Tada je moja kćerkica imala samo četiri godine, a sin je punio drugu. Život me u tom braku niti nakon njega nije milovao. Teško je ovolike godine patnje opisati riječima. Najteže mi je palo kada sam zadnjih godina osjetila da mi djeca nisu dobro. Dugo sam njihovo ponašanje pripisivala tinejdžerskoj dobi i pubertetu, ali moja posjeta ef. Hamdiji Sudiću mi je otvorila oči. Moj sin je imao ogramu, a i ja sam sihire vukla još iz tog nesretnog braka.

Iako sam rođena Sarajka, gradsko dijete, tada se nisam bojala poći za čovjeka koji je živio na selu. Nisam imala nikakve predrasude. Voljela sam ga. Kako sam odgojena na sasvim drugačiji način ubrzo su mahalom počele kružiti priče o meni. Nikada nisam voljela mahalanja uz kafu s komšinicama. Često sam znala prilikom nekog trača u lice im reći da su tračare koje ogovaraju poštene ljude. Nisam znala šutjeti pa se ubrzo počelo pričati "kako se Sarajka digla da brani narod".

 Izbivanje iz kuće

Svekrva me gledala gore od svih. Sa drugima sam nekako i mogla. Sa njom, nikako. Pravo lice je pokazala i onda kada su moji dolazili nakon što sam rodila svoju kćerkicu. Dijete ko' dijete, često je plakalo. Ona je krivila moje i optuživala ih da su tada, u poklonu, donijeli sihire koji su uzrok njenog plača. Ne znam šta je bilo tim ljudima. Svaka priča u toj kući se svodila na sihire. Meni su u rodu, s majkine strane, poznati hafizi Spahe iz Banja Luke. Znala sam šta su sihiri, ali jednostavno nisam vjerovala da to i u ovom, novijem, vremenu postoji.

Nisam povjerovala u njih ni kada je suprug, koji me do tada branio, počeo da se udaljava od mene. Radio je tada u policiji. Cijelo selo je pričalo da ima ljubavnicu. Bila sam gluha na to, bezgranično sam mu vjerovala. Čak ni kada je počeo oko tri sata iza ponoći izbivati iz kuće nisam na nešto ozbiljnije pomislila. Vjerovala sam njegovim glupim opravdanjima, čak i onim da ga je zub jako i iznenada zabolio pa je hitno morao do zubara. Magla mi je bila na očima.

Nakon toga su počela maltretiranja u kući. Često sam zajedno sa djecom dobivala batine bez ikakvog razloga. Kada je našu kćer, do tada njegovu mjezimicu, koja mnogo liči na njega, udario, znala sam da to više nije onaj isti čovjek za kog sam se udala. Jednog dana je samo došao i rekao da se što prije moramo odseliti od njegovih. Mislila sam da će stvari tada krenuti nabolje, ni ne sluteći šta smjera u svojoj glavi.